Danas je : Nedjelja 19.11.2017

Našao je najveće Blago

Autor: ks. Mieczysław Piotrowski TChr

 

Francuski liječnik Maurice Caillet – nekršten, racionalist, materijalist, ateist – za vrijeme boravka u Lurdu, 1984., doživio je obraćenje. Petnaest je godina bio član masonske lože kojoj je dvije godine bio na čelu kao veliki meštar. U Lurdu se dogodila nevjerojatna stvar: Maurice je u euharistiji pronašao najveće blago – susreo je uskrsloga Gospodina Isusa Krista.

 

Maurice Caillet rođen je 1933. godine. Roditelji su mu bili ateisti i stoga nije ni kršten. Odgajali su djecu usađujući im prijezir i neprijateljstvo prema Katoličkoj Crkvi. Studij medicine započeo je u Bretagni, a dovršio u Parizu. Bio je uvjeren da je znanost ima odgovore na sva pitanja i da je u stanju riješiti sve probleme vezane uz ljudski život, patnju i smrt. Slijepo je vjerovao u Darwinovu teoriju evolucije, prirodnu selekciju i nastanak čovjeka razvojem od majmuna.
Godine 1956., Caillet se oženio djevojkom s kojom je prijateljevao još od djetinjstva. Na pritisak njene majke vjenčali su se u Katoličkoj Crkvi. Maurice je specijalizirao urologiju i ginekologiju. Postao je cijenjen liječnik u jednoj velikoj privatnoj klinici. Svojim je pacijenticama pripisivao kontracepcijske i abortivne pilule još i prije nego su bile legalizirane u Francuskoj, a vršio je i sterilizaciju muškaraca i žena. Godine 1968., njegova je supruga zatražila razvod, nakon kojega je on stupio u civilni brak s Claude, medicinskom sestrom u bolnici u kojoj je radio.
 
U loži Velikog Orijenta
 
U svibnju 1968., prijatelj ga poziva da pristupi masonima koje je opisao kao „duhovnu obitelj“, koja se vodi sjajnim idejama tolerancije, solidarnosti, slobode, bratstva i jedinstva. Na prvom sastanku te tajanstvene organizacije, Cailleta je srdačno primio Veliki meštar Velikog Orijenta Francuske koji mu je predložio ulazak u elitnu ložu u Rennesu.
Da bi mogao postati članom masonske lože morao je proći inicijaciju. Obred masonske inicijacije pun je tajanstvenih simbola i obreda. Kandidat mora proći kroz četiri kušnje te položiti prisegu da nikome neće odati tajne lože. Cailletu je pojašnjeno kako je bolje ostati bez glave nego odati masonske tajne.
Dva puta mjesečno Maurice je sudjelovao na sastancima lože, i to kao šegrt. Nakon godine dana, predložen mu je prelazak na viši stupanj spoznaje tajni. Godine 1971., Caillet se pristao proći obred inicijacije za velikog meštra. Stupio je tada i u Socijalističku partiju Francuske koju je vodio François Mitterand, s kojim se također susretao.
U listopadu 1974., Maurice Caillet, izabran je za časnog meštra nove lože. Predsjedao je sastancima, vodio inicijacije za vrijeme kojih se kandidate obvezno pita jesu li spremni odbaciti sve dogme Katoličke Crkve.
Godine 1975., Maurice Caillet izabran je za ravnatelja klinike. Činjenica da je bio meštar masonske lože otvarala je pred njim mnoga vrata i neke su mu vrlo utjecajne osobe tada prilazile i priznale kako su i oni masoni. Caillet je shvatio da je njegov pristup masoneriji bio početak višeg poretka koji mu daje autentičnu vlast nad samim sobom, nad drugim ljudima i nad događajima. Kroz 10 godina primao je tzv. Monografiju, koja je sadržavala učenje o okultizmu, spiritizmu, panteizmu i reinkarnaciji u 12 stupnjeva. Bilo je ondje i uputa kako postići parapsihološke moći, ostvariti kontakt s nevidljivim svemirskim bićima, vidjeti auru ljudskoga tijela i sl.
Na početku 1982. godine, tzv. Vrhovno vijeće, zajedničko za dvije lože Velikog Orijenta u Rennesu, zamolilo je Mauricea da prihvati visoki stupanj Škotskog obreda. Na Veliki četvrtak, 1982., Caillet je pozvan kroz kapitul primiti inicijaciju u 18. stupanj – postao je Vitez Ružinog Križa.
 
Obraćenje
 
Godine 1982., Maurice je prešao na novi posao i odgovorniju dužnost. Početkom 1983. teško je oboljela njegova žena Claude. Trpjela je jake bolove zbog brojnih čireva u probavnom traktu. Morala je ležati nekoliko mjeseci u krevetu. U veljači 1984., Maurice ju je poveo na odmor u planine, nedaleko Font-Romeua, gdje je Claude preležala svih 10 dana. Na povratku u Bretagnu, Mauricu je došla na pamet ideja svratiti u Lurdu. Nije vjerovao u Marijina ukazanja i čudesna ozdravljenja, ali je bio uvjeren da je Lurd posebno mjesto puno „pozitivnih energija“. Claude se složila.
Zapravo je bila silno iznenađena jer je ta ideja potakla od njenoga muža – ateista, antiklerikalca i masona. Ona je u sebi, diskretno zadržala kršćansku vjeru, ali se bojala da će, ako ne ozdravi, to produbiti i osnažiti ateizam njenoga muža.
Bio je početak veljače. U Lurdu je padala kiša i bilo je hladno. Kada su došli u grad, lako su pronašli špilju ukazanja. Mauricu nisu dopustili ići s Claude na (obredno) kupanje u čudotvornoj vodi. Čekajući ženu, Caillet se sklonio u crkvu uz Pećinu. Upravo se služila sveta misa.
Do tog trenutka misu je smatrao primitivnim obredom prepunim praznovjerja. Ovaj je put, ipak, slušao i promatrao s velikom pozornošću. U jednom je trenutku svećenik počeo govoriti: „Molite i dobit ćete, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se.“ Te su riječi Mauricea pogodile kao grom iz vedra neba – njih je, naime, čuo za vrijeme svoje inicijacije u masonsku ložu. Tek je sada postao svjestan da su to Isusove riječi! Kada je svećenik sjeo, nastala je duboka tišina. I upravo tada je Maurice u svojoj nutrini čuo neobičan glas, pun nevjerojatne topline i mira. Čuo je jasno: „Bilo bi dobro sada zamoliti za Claudeino ozdravljenje, ali čime bi mi mogao uzvratiti?“...
Kao da je bio u ekstazi. Kada je svećenik uzdigao hostiju, u tom je skromnom komadiću bijelog kruha, taj okorjeli ateist, prepoznao stvarnu prisutnost uskrsloga Krista u kojeg dotada nije htio vjerovati. Gledajući u hostiju, Caillet je doživio prodornu svjetlost tog Boga u čije postojanje do tog trenutka nije vjerovao, ali kojeg je, usprkos svemu, čitav život podsvjesno tražio.
Sada je Maurice razmišljao što bi mogao darovati Bogu. Došla mu je misao da treba darovati samoga sebe. Njegov, godinama vješto građeni ateizam rasprsnuo se kao mjehur od sapunice. On, do pred koji trenutak okorjeli ateist – koji je preko 40 godina osuđivao judeo-kršćansku civilizaciju za plašenje ljudi, za stvaranje osjećaja krivice zbog grijeha, za oduzimanje ljudske slobode i radosti života – u tom je trenutku doživio nevjerojatnu radost vjere u Isusa Krista. Nakon sv. mise odmah je pošao za svećenikom u sakristiju i zatražio ga krštenje. Nije znao da treba proći pripravu.
Svećenik se prestrašio čuvši da ima posla s masonom Velikog Orijenta i uputio ga na razgovor s nadbiskupom Rennesa. Mističan doživljaj susreta s Kristom prisutnim u euharistiji ostavilo je u njemu neizbrisiv pečat. Kada se nakon mise susreo s Claude, koja ga je čekala preko 45 minuta, najprije ju je zamolio da ga nauči učiniti znak križa. Claude je primijetila da se u njemu dogodila neka tajanstvena promjena. Na povratku kući Maurice je stalno ispitivao Claude o Isusu Kristu i Crkvi. Ona koja je, dok se kupala u čudotvornoj vodi u Lurdu, molila za njegovo obraćenje, shvatila je da se ta tajanstvena duhovna promjena ne da objasniti ljudskim razlozima. Njeno je ozdravljenje nastupilo kasnije.
Obraćeni Maurice bio je nestrpljiv saznati sve o Isusu. Bio je svjestan da se kao mason otvoreno protivi Bogu i da je kao takav propagirao civilizaciju smrti u ime krivo shvaćene ideje slobode. Bio je svjestan da je kao mason, okultist i liječnik, koji na svojoj savjesti ima mnoge pobačaje, veliki grješnik. Ipak, opirao se krštenju u Katoličkoj Crkvi.
Cailletovo dotadašnje vjerovanje u Darwinovu teoriju evolucije postalo je za njega naivno i besmisleno. Za Mauricea Cailleta postalo je jasno da su sav makro i mikrokozmos, život kao i ljudska svijest mogli postati jedino zahvaljujući stvoriteljskom djelovanju apsolutne inteligencije – Boga, a ne nekom slijepom slučaju. Tu očitu istinu, kao i istinu o Isusu Kristu, prepoznaju i prihvaćaju samo ljudi koji iskreno traže istinite odgovore na svoja pitanja i imaju čisto i ponizno srce.
 
U Pravoslavnoj Crkvi
 
Na nagovor svoga prijatelja, Maurice se uputio o. Patriku, župniku pravoslavne župe u Rennesu, koji je strpljivo poslušao ispovijest njegova života. Na koncu mu je svećenik rekao Isusove riječi: „Ni ja te ne osuđujem“, i predložio mu pripremu za krštenje. Dao mu je pravoslavni katekizam. Kroz nekoliko tjedana, njega kao i Evanđelje te pisma crkvenih naučitelja pročitao je na dušak. Bio je žedan spoznaje istine o Kristu koji je u svom beskrajnom milosrđu dotakao njegovu pogansku dušu.
Ustajao je vrlo rano da bi imao vremena za molitvu i čitanje. Otac Patrik odlučio je krstiti ga na Veliku subotu. Tada je Caillet odlučio otići na sastanak lože i detaljno ispričati sve o svom neočekivanom susretu s Kristom za vrijeme euharistije u Lurdu. Svi su bili šokirani onim što su čuli, ali nitko od okupljenih nije ništa komentirao.
U Mauriceovom srcu događala se dramatična borba. Zle sile borile su se za njegovu dušu. Osobito je snažno doživljavao prisutnost zloga duha. Dva puta po noći budio bi ga jeziv cerek nekih crnih čudovišta što ga je ispunjavalo strahom i gnušanjem. Nastojao bi tada u pomoć zvati Mariju, moleći Zdravomariju.
Claude je imala običaj na noćnom ormariću ostaviti čašu mineralne vode. Nakon Mauriceovog obraćenja ta je voda ujutro strašno smrdjela i nije se dala piti. Taj neobičan fenomen ponavljao se iz noći u noć. Na savjet jednog prijatelja postavio je tri čaše s vodom: jednu s mineralnom, drugu s vodom iz pipe, i treću s mineralnom i kapljicom blagoslovljene vode. Ujutro je samo čaša s posvećenom vodom ostala besprijekorno čista, dok su ostale dvije vode bile smrdljive i odvratne. Bio je to jasan znak djelovanja nečistih duhova.
Na Veliku subotu, 1985., Maurice je primio krštenje u Pravoslavnoj Crkvi te sakrament krizme. Očišćen krsnom vodom od svih grijeha osjetio je neobičnu radost i slobodu djeteta Božjega. Bila je prisutna i njegova žena Claude koja je čudesno ozdravila.
Za Mauricea i Claude nastupilo je teško vrijeme jer su ih počeli šikanirati na poslu. Kod kuće ih je posjetio „brat“ iz Velike lože i bez ustručavanja „objasnio“ da riskiraju vlastiti život ako se usude bilo što poduzeti protiv masona. Ta prijetnja smrću bila je istinski šok za Mauricea. Nikada nije mogao ni pomisliti da bi poznati i poštovani mason mogao nekome prijetiti smrću. Usprkos svim poteškoćama, Mauriceov molitveni žar nije slabio. I dalje je ustajao rano kako bi imao dovoljno vremena za molitvu i čitanje Svetoga Pisma.
 
Na putu u Katoličku Crkvu
 
Za vrijeme ljetnih praznika Maurice i supruga otputovali su u bendediktinsku opatiju u Sainte Anne u Kergonan poslušati Vespere. Uživali su u atmosferi velike jednostavnosti, čistoće i duhovne dubine. Nakon Vesperea, uputili su se do razgovornice gdje su dulje vremena razgovarali sa starijim redovnikom o. Yvesom. Ispričali su mu svoju životnu priču i tešku situaciju u kojoj su se našli nakon obraćenja i Mauriceova krštenja. Otac Yves posudio im je knjigu u djelovanju zloga duha u našim vremenima. Pošto su pročitali knjigu, Cailletovi su ponovno došli na razgovor.
Kada je rekao da mu smrću prijete njegova najbliža braća masoni, o. Yves mu je odgovorio da je i Isus Krist osuđen na križ potpuno nevin. Savjetovao mu je da iskoristi legalno-pravne načine za obranu svojih prava, a prije svega da se u tom trpljenju pouzda u Gospodina i da mu se preda. Objasnio im je da patnja predana Bogu postaje put otkupljenja koji vodi u radost vječnoga života. Zahvaljujući o. Yvesu, Maurice je postao svjestan da neće promijeniti svijet ljutnjom, srdžbom i buntom, već samo stalnom promjenom samoga sebe, vršenjem Božje volje, opraštanjem i ljubavlju prema onima koji nas mrze i progone. U molitvi je molio Isusa za milost opraštanja svojim progoniteljima koji su mu, materijalno i moralno, kroz okultne prakse nastojali naškoditi. Molio je riječima: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine.“
Maurice još uvijek nije bio potpuno svjestan da masonerija ima antikršćanski karakter. Otac Yves mu je pomalo počeo posvješćivati tu činjenicu. Redovnik im je oboma posvijestio kako žive u nesakramentalnoj ženidbenoj vezi i da ne mogu pristupiti sv. pričesti. S tim se problemom nisu susreli u Pravoslavnoj Crkvi. Otac Patrik se nije protivio udijeliti im sakrament ženidbe. Ipak, Claude se nije s tim složila jer je znala da se to protivi Božjoj volji i Nauku Katoličke Crkve. Otac Yves im je savjetovao da se obrate na crkveni sud koji će razmotriti njihov slučaj i utvrditi postoji li mogućnost poništenja njezina braka
U lipnju 1985., Maurice je odlučio posljednji put otići u ložu. Predložio je meštrima da im održi predavanje o Isusu. Za vrijeme svog predavanja, među slušateljima se mogla osjetiti ljutnja i negodovanje. Bio je to njegov posljednji posjet loži. Osobno je tada doživio koliko masonerija mrzi Katoličku Crkvu. Shvatio je da ne može istovremeno biti katolik i član masonerije. Maurice je službeno istupio iz masonske lože i iz reda Ružina Križa A.M.O.R.C.
 
U Katoličkoj Crkvi
 
U rujnu 1985., Maurice i Claude su po prvi put čuli za o. Emiliena Tardifiea, karizmatskog svećenika po čijoj je službi Isus činio mnoga obraćenja i čudesna ozdravljenja. (...)
Sveta misa i molitveni susreti u karizmatskoj zajednici učinili su da je Maurice drugačije počeo gledati na Katoličku Crkvu. Hodočašća i govori sv. oca Ivana Pavla II. učinili su da je shvatio kako je njegovo dotadašnje mišljenje o Katoličkoj Crkvi pogrešno i da je bilo rezultat negativne i lažne propagande njenih neprijatelja. Otkrio je da Katoličku Crkvu čine Isus Krist i svi grješnici koje Isus poziva k sebi da ih oslobodi od grijeha, ozdravi, nauči praštati, ljubiti.
Na koncu su Maurice i Claude dobili radosnu vijest da je Crkveni sud u Rennesu i Angersu utvrdio ništavnost njezina prvoga braka. No, s Mauriceovim se slučajem trebao pozabaviti sam Papa.
Dana 15. studenog 1988., Maurice je primio poziv crkvenog suda iz Rennesa s viješću da je Sveti Otac na osnovu Pavlovske povlastice potpisao rješenje kojim mu se dopušta sklapanje braka s katolkinjom Claude-Andrée. Maurice i Claude, pred žendibu, pristupili su sakramentu ispovijedi. Shvatili su koliko je veliko blago sakrament pokore u kojem Isus čini čudo oproštenja svih grijeha, duhovno ozdravlja, vraća slobodu i radost djeteta Božjeg.
Nakon sklopljenog sakramenta ženidbe, Maurice i Claude doživjeli su mistično jedinstvo i, njih dvoje, postalo je jedno tijelo u Kristu. Njihova je krhka i slaba ljudska ljubav bila ucijepljena u svemoguću i vječnu Kristovu ljubav. Doživijeli su posebnu snagu tog sakramenta. Njihovi intimni odnosi postali su potpuno preobraženi u duhu onoga što je pisao Ivan Pavao II: „Bračni čin je istinski čin adoracije.“
Za vrijeme zaziva Duha Svetoga, 1989., Maurice i Claude su shvatili da trebaju na radikalan način napustiti svekolike okultističke prakse, bioenergiju i spiritizam. Maurice je ranije smatrao da je prakticiranje radiestezije i korištenje viska nevina stvar. No spoznao je da ga to zarobljuje i povezuje sa zlim duhovima.
Nakon obraćenja, Maurice i Claude su u svoju liječničku praksu uveli vrlo važan element. Prije farmakološkog liječenja savjetovali su svojim pacijentima pomirenje s Bogom u sakramentu pokore i euharistiji. Poticali su na zahvalu Bogu za bolest i trpljenje te da sve svoje muke prikažu Isusu. Poticali su i na molitvu za oproštenje svega svima, da prema nikome ne osjećaju mržnju, da odbace okultizam, bioenergiju i spritizam. Ženama, pak, koje su počinile pobačaj savjetovali su da se pokaju za učinjeni zločin, da se pomire s Bogom i sa svojim djetetom. 
Maurice i njegova supruga svjedoče kako su pacijenti koji su poslušali njihove savjete zadobivali mir savjesti, radost života, a neki i izvanredna ozdravljenja od najrazličitijih bolesti.
Maurice je nakon mnogo godina traženja pronašao najveće blago – osobu Isusa Krista, istinskoga Boga koji je postao pravi čovjek, umro za nas i uskrsnuo. On je s nama u svojoj Crkvi da bi nam opraštao grijehe, ozdravljao od svih rana srca i vodio u nebo. Sve što nam je potrebno za potpunu sreću imamo u Katoličkoj Crkvi. Gospodin nam daje sebe u sakramentu pokore i u euharistiji. Potrebno je samo svakodnevno poduzimati napor življenja u vjeri. Tako isplanirati dan da u njemu bude mjesta za Gospinu krunicu, za Krunicu Božjeg milosrđa, za čitanje Svetoga Pisma, za euharistiju. Treba samo dopustiti Isusu da nas oblikuje i vodi kroz život. To je jedini recept za potpunu sreću.
 
Vlč. M. Piotrowski, TChr
Sljedeći Povratak

Copyright © Wydawnictwo Agape Sp. z o.o. ul. Panny Marii 4, 60-962 Poznań, tel./ fax: 61/ 852 32 82 | tel. 61/ 647 26 86