Danas je : Četvrtak 18.10.2018

Od pakla droge do slobode

Autor: svedectvo

Kada sam izlazio iz bolničke kapelice i ugledao Isusa kako visi na križu, rekao sam u sebi: „Ti si loš Bog jer si dao razapeti vlastitog Sina, iako ti je u svemu bio poslušan. Sada i meni radiš to isto.“

Moji problemi počeli su još u školi. Kada bih dobilo lošu ocjenu, tata je urlao na mene, a ponekad me i tukao. Znao sam da radim loše, a želio sam da roditelji budu zadovoljni sa mnom. No, nisam znao kako to postići.

Uzrok svih mojih problema možda je ležao najviše u činjenici da tate nikada nije bilo doma. A i mama je rijetko bila kod kuće… Zbog toga sam se, makar sam imao još petoricu braće, osjećao vrlo usamljeno. U dobi od 13 godina, prvi put sam vidio svoju braću kako piju alkohol, puše marihuanu i duhan. Bili su nasmijani. Činili su se sretni. I ja sam htio biti takav. Počeo sam sa svojim školskim prijateljem izlaziti u park, piti i pušiti i makar na trenutak pobjeći od uobičajene sive svakodnevice… I tako sve do jednoga dana kada sam zakasnio u školu i nisu me pustili na nastavu. Nisam se htio vratiti kući pa sam otišao u obližnji kafić s biljarom. Kada sam vidio vesela i nasmijana lica tih omaka, pomislio sam kako nema smisla ići u školu kad bih mogao dolaziti ovamo i super provoditi vrijeme u razonodi.

Htio sam samo pomoći

Postao sam član „glavne“ bande u mojoj četvrti u Madridu. Bile su to osamdesete godine. Dogodio se tada pravi boom u širenju droge. Moja braća su počela uzimati sve teže opijate: heroin, kokain… To mi se činilo zanimljivo i privlačno – sve do trenutka dok nisam i sam postao ovisan. A ovisan sam postao na vrlo glup način: htio sam pomoći svome bratu da se oslobodi ovisnosti. Pomislio sam da moram sam upoznati djelovanje droge da bih shvatio njegovu ovisnost. Brat mi je bio jako važan. Uvijek se brinuo o meni i zahvaljujući njemu sam se osjećao bar malo voljenim. Tako sam postao ovisnik i u dobi od 15 godina nije bilo droge koju nisam probao…

U to je vrijeme umro moj otac. Tada sam postao svjestan činjenice da zapravo s njime nikada nisam ozbiljno razgovarao. I zato ga nisam poznavao i bilo mi je teško razumjeti tko je on bio, a još manje tko sam ja. Nisam znao što mi je važno, a što nije. Zato sam, navršivši 18 godina, odlučio napustiti dotadašnji način života i počeo sam se potucati po svijetu. Došao sam i do Kanarskih Otoka, zatim do Londona… Najduže sam se zadržao u Italiji gdje sam radio kao zaštitar i izbacivač u jednoj poznatoj diskoteci. Tada sam upoznao i djevojku kojoj je bilo stalo do ozbiljne veze. Pomislio sam da ću konačno osnovati obitelj o kojoj sam uvijek sanjao. Djevojka me molila da se ostavim noćnog života i privremenih poslova. Ponudila mi je mjesto u obiteljskom poduzeću. Mislio sam da ću zahvaljujući novom poslu moći riješiti financijsko pitanje za svoju buduću obitelj, a što se i traži od pravog muškarca. Nadao sam se da će, kada se okanim nezakonitih radnji i noćnog života, konačno u mom životu započeti dobra faza.

Pobuna protiv patnje

Nažalost, dva mjeseca nakon što sam potpisao ugovor o radu doživio sam tešku prometnu nesreću nakon koje sam dvije godine proveo u bolnici. Liječnici su mi morali amputirati ruku… Bio je to ogroman šok za mene! Kada sam izlazio iz bolničke kapelice i ugledao Isusa kako visi na križu, rekao sam u sebi: „Ti si loš Bog jer si dao razapeti vlastitog Sina, iako ti je u svemu bio poslušan. Sada i meni radiš to isto! Htio sam biti dobar, a Ti mi ovako vraćaš?! Od sada ću raditi upravo suprotno!“ Kao da je i to što sam prolazio bilo malo, prilikom otpuštanja iz bolnice ispostavilo se da je ugovor koji je sa mnom potpisala tvrtka moje djevojke – bio lažan. Potpisao sam potpuno bezvrijedan papir i bio bez ikakvog osiguranja! Kada sam to rekao djevojci sve je negirala i potpuno se povukla. Bilo je to za mene previše! Bio sam potpuno slomljen – fizički i psihički. Osjećao sam se prevarenim… Nisam imao ni 22 godine, a već sam bio na samom dnu, potpuno pritisnut životom. Nisam mogao razumjeti zašto me sve to snašlo. Htio sam samo učiniti napokon nešto dobro: prekinuti s noćnim životom, ostaviti se droge, oženiti se, imati pravi i pošten posao. I što sam od toga dobio? Nesreća, gubitak ruke, osjećaj potpune napuštenosti… Prisjetio sam se svojih riječi iz bolničke kapelice: ovaj put još su snažnije odjekivale u momu srcu. Zaključio sam: ako sam pokušao biti dobar i to mi je donijelo samo zlo, onda ću pokušati činiti zlo, možda iziđe na bolje…

S vjerom u zlo

S tom odlukom u srcu izišao sam iz bolnice i vratio se u Madrid, svojim starim poznanicima. Usavršio sam se u dilanju droge. To me jako privlačilo jer se na prodaji droge moglo dobro zaraditi, postići super uspjeh i steći poštovanje. Osjećao sam se „snažniji“. Sakrio sam se iza maske mačoa kojom sam pokušavao prikriti ono što je ostalo od mene nakon nesreće: čovjeka koji je u jednom trenutku svoga života izgubio zdravlje i prijatelje. Moj se život raspadao, a ponos me je tjerao da idem dalje bez obzira na cijenu; ne dopustiti da itko vidi što se dogodilo… Propadao sam sve više…. Upravo u to vrijeme jedan između moje braće ušao je u zajednicu Canacolo. Da bih ga mogao vidjeti, znao sam s vremena na vrijeme otići na susrete s majkom Elvirom. Vidio sam da se moj brat ondje dobro osjeća, da je oživio. Svaki put me je pitao kad ću i ja doći i provesti neko vrijeme s njima. Odbijao sam to govoreći da mi to ne treba jer ne uzimam drogu svaki dan. Nisam shvaćao da je moj stvarni problem bio u mojoj nutarnjoj pustoši koju sam pokušavao ispuniti drogom. Jednog mi je dana mama, koja je radila u Državnom odvjetništvu, prenijela informaciju koju je čula od svojih kolega iz specijalne policije: ako ne napustim Španjolsku, morat će me uhititi. Shvatio sam da je došao trenutak kada se nešto mora promijenitisam ga iskoristiti i na taj način ponovno pobjeći iz zemlje – od problema u koje sam se ponovno uvalio.

Veliki bijeg

S 31 godinu našao sam se u Cenacolu u Mediolanu. Isprva nisam uopće htio ni čuti o vjeri ni o zajedničkom životu. Iživciran sam vikao: „Ovamo sam došao ostaviti se droge, a ne da od mene radite svećenika, redovnika ili ne znam koga! Ostavite me na miru! Nikada nisam bio vjernik i ne umišljajte si da ću sada početi vjerovati kada mi se život raspao!“ Na sreću, uz pomoć svoga „anđela čuvara“ (mladić kojemu je povjerena zadaća brinuti se o pridošlici u zajednicu, bilj. ur.) pomalo su se stvari počele mijenjati u meni. Govorio mi je ono što se nitko nije usudio do tada reći: da sam potpuno nesređen, da neke stvari loše radim, da sam spor… Njegove su me riječi zaboljele, ali se nisam mogao obraniti, jer je to bila istina – bolna istina o meni koju nisam htio čuti! Tek kada je to doprlo do mene započeo je moj istinski hod u zajednici. Počeo sam moliti krunicu. Na početku sam čak mislio da će mi se za vrijeme molitve ukazati Majka Božja ili sam Isus, ali to se nije dogodilo. Molitva mi je donosila veliki mir srca, mir koji nikada do tada nisam osjećao. Iz Mediolana su me poslali u planine, nedaleko Torina. Po čitave smo dane radili u šumi i sjekli drva. Posao je bio težak. Ponovno sam osjetio veliku tjelesnu snagu, a zahvaljujući molitvi s vremenom je nadošla i duhovna jakost. Zaslužan za to je Mali Poljak. Tako smo ga zvali jer smo svi bili kao od brda odvaljeni, a jedino je on bio sitnije građe i imao vrlo umilan glas. Prije Korizme rekao mi je tim svojim glasićem: „Juan, danas ćemo započeti istinsko prijateljstvo“ – „Što to govoriš? Kakvo istinsko prijateljstvo?!“ – pitao sam iznenađeno. „Zajedno ćemo započeti pokoru i nećemo jesti kruh čitavu Korizmu“ – „Ni slučajno, dosta je što svaki dan ustajemo u šest ujutro i cijeli dan radimo besplatno, i nemamo ni televizije ni cigareta ni djevojaka… I sada bi ti još htio da se kruha odreknem!?“ No, bio mi je jako drag i nisam ga htio odbiti. Ali nije mi bilo jasno otkuda mu tako suluda ideja?! On, vidjevši moju preneraženost, reče: „Zapravo mogli bismo učiniti i još nešto više.“ – „Kako to misliš – više?!“ – „Pa evo, mogli bismo cijelu Korizmu ustajati u dva sata u noći i ići u kapelicu zajedno moliti.“ – „Pa zar nije dovoljno što radimo po cijeli dan i sad bismo još trebali prekidati noćni san?! Ne znam mogu li to. Znaš da te volim, ali sad si ipak malo pretjerao…“ – „Juan, ako ne želiš, u redu je. Ali mogli bismo moliti za nekoga koga si jako povrijedio, tko ti jako leži na srcu, da se konačno riješiš toga tereta…“ Tada mi se pred očima pojavila slika moje majke i sve ono što je pretrpjela zbog mene i moje braće. Pokušao sam sebi predočiti što je morala osjećati kada su joj kolege s posla rekli da su me vidjeli u društvu kriminalaca i dilera i da imaju dokaze… Ranije, pod utjecajem droge, nisam o tome ni razmišljao, a sada me je to snažno pogodilo. Rekao sam: „Dobro je. Ne govori dalje! Vidimo se ujutro točno u dva sata!“

Super-Juan

Radili smo u prosjeku 10 sati dnevno, noseći panjeve. Ja sam nosio one najveće! Bilo sam u sjajnoj fizičkoj kondiciji. Htio sam pokazati da sve mogu, da sam super- Juan. Nosio me ponos. No kada se bližilo dva u noći, e, tada sam prestajao biti super-Juan… Boljelo me doslovno cijelo tijelo. Puno me je stajalo ustajanje usred noći i odlazak u kapelicu koja se nalazila oko 1000 metara dalje. Vani je bilo strašno hladno. Mali Poljak i ja, dobro umotani u šalove, u pernatim jaknama, u kapelici smo doslovce padali uz pećice za grijanje. Jedino čega sam se sjećao, budeći se u šest ujutro, je da sam bio na klanjanju i to mi je srce ispunjavalo velikim mirom. Nisam više mislio o mukotrpnom putu do kapelice, ni o strašnoj hladnoći. Osjećao sam samo duboki mir. Zahvaljujući tome znao sam da sam sigurno bio na klanjanju. Nije ono bilo uvijek tako ugodno. Često sam se za vrijeme molitve znao prisjetiti svih onih loših stvari koje sam radio. Vrativši se u krevet, znalo mi se dogoditi da ne bih zaspao sve do jutra. Tada još nisam uspijevao sve to predati Isusu, povjeriti mu sve to. Pokušao sam u sebi zatomiti sve to zlo, a sam nisam mogao izići na kraj s tim teretom. S vremenom, zahvaljujući klanjanju, pomalo sam se počeo otvarati Isusovoj milosti i dijeliti s njim svoju tešku prošlost.

Zar to djeluje?

Nakon šest mjeseci morao sam se vratiti u Španjolsku i promijeniti protezu ruke. Dok sam obavljao formalnosti zadržao sam se u francuskoj kući Cenacola u Lurdu (u Španjojskoj nije bilo ni jedne). Ugledavši me na vratima, mladić odgovoran za ovu kuću, bio je duboko ganut. Vidjevši moje nepovjerenje, rekao mi je da je pozna moga brata Carlosa. On ga je budio svaki dan u dva u noći da zajedno za mene mole jer se jako brinuo za mene. Ovaj mladić je shvatio da je njihova molitva bila uslišana. Zamolio sam ga tada da zajedno počnemo moliti za mog trećeg brata, Antonia, koji se od 25. godine borio s alkoholizmom. Htio sam se stvarno uvjeriti da to djeluje. I postili smo o kruhu i vodi srijedom i petkom, kao što je to tražila Majka Božja u Međugorju. A ja sam se još dodatno odrekao jedinog zadovoljstva koje nam je bilo dopušteno u zajednici – slatkiša. Nakon dvije godine došao sam do zaključka da Gospodin najvjerojatnije ne želi da Antonio uđe u zajednicu. Ali zahvaljujući odricanju osjećao sam se snažniji i vidio sam neke stvari puno jasnije te odlučio da neću odustati…

To nije odmor…

Iznenada, nakon tri godine, poglavar zajednice me zamolio da odem po svoga brata na stanicu. Bio sam iznenađen jer čitavo to vrijeme nisam bio s njim u kontaktu. Pokušao sam mu objasniti da Cenacolo nije odmor ili izlet na selo, da ustajemo u šest ujutro, molimo krunicu, a onda idemo na posao. Nisam mogao sebi predočiti Antonija kako sve to radi. Ipak, ostao je, a ja sam mu bio „anđeo čuvar“. Podupirao sam ga u najtežim trenutcima. Zahvaljujući tome uvjerio sam se kako je moguće snažno voljeti vlastitog brata. Ljubiti ga u trpljenju kada se osjećao strašno i kada je imao napade apstinencijske krize, kada se borio u duši i govorio da ne vjeruje, da ne može moliti, da to nije za njega. Govorio sam mu: ako si već ovdje onda to ima svoje razloge. Konačno, u Lurdu je ostao sedam godina. Znao sam da u mojoj domovini ima puno mladih ljudi koji su se potpuno izgubili. Počeo sam moliti za osnivanje zajednice Cencolo u Španjolskoj. No, za otvaranje zajednice Cenacolo nije dovoljno donijeti ispunjen zahtjev i čekati dva mjeseca na rješenje… To ovisi isključivo o Božjoj volji. Ljudi često pitaju koliko košta boravak u zajednici Cenacolo. Majka Elvira daje uvijek jedan te isti odgovor: „Svi bi roditelji htjeli platiti bilo koju cijenu, posebnu u situaciji kada su potpuno bespomoćni. Nude nam novac, a mi uvijek iznova odgovaramo, da je život njihove djece neprocjenjiv i ne može se platiti. Upravo zato što su novca imali previše našli su se tu gdje jesu. Umjesto novca očekujemo suradnju, vjeru koja će se ogledati u svakodnevnom životu, u životnim izborima. Kada bolje upoznamo obitelji, vidimo da nisu samo mladići oni koji trebaju pomoć. I da je ovisnost sina bila poraz i odraz čitave obitelji i da ga se može spasiti jedino onda kada se promijene i njegovi roditelji.“

Zar se ne očistiše desetorica? (Lk 17, 17)

Već sam bio izgubio nadu da će se u Španjolskoj otvoriti kuća i odlučio sam napustiti zajednicu. No osjećao sam se loše nakon te odluke. Nastavio sam dakle moliti i jedne noći, čitajući Evanđelje, naišao sam na odlomak o 10 gubavaca koji su bili ozdravljeni na putu prema hramu. Samo se jedan, nakon što je primijetio da je ozdravio, vratio zahvaliti Isusu. Ostali su otišli… I ja sam se osjećao kao da želim otići bez riječi. Shvatio sam da u ove zadnje četiri godine niti jednom nisam zahvalio Bogu za milost života u ovoj zajednici i rast u vjeri. Nisam ništa učinio, od sebe ništa nisam dao. Mislio sam samo na svoj posao, svoj auto, svoju djevojku… Čitavo vrijeme samo ja, ja i ja… Ponovno onaj isti egoizam! Odlučio sam odbaciti vlastite životne planove i projekte koje sam nesvjesno u sebi krojio ovih posljednjih godina. Ostao sam u zajednici pomagati Španjolcima koji su nam dolazili. Nakon nekog vremena, u Španjolskoj smo otvorili čak dvije kuće. Ja sam se pak, nakon sedam godina života uzajednici vratio u Madrid. Zaposlio sam se i kad god imam mogućnosti nastojim pomoći drugima. Zahvaljujući tome osjećam da moj život ima smisla.

Cenacolo – škola vjere i praštanja

Najvažnije što sam naučio u „Školi Cenacolo“ je opraštati i moliti za oproštenje. Opraštati na koljenima pred Presvetim Sakramentom. Moliti za sve one koji su me ranili i željeti im dobro. Molitva je jedini put do ozdravljenja. Shvatio sam da ne mogu vraćati zlom za zlo jer to najviše mene pogađa. Kao što i ja stalno činim pogrješke, to se i drugom čovjeku može događati. A ako očekujem oproštenje, onda i sam moram opraštati: bližnjemu i samomu sebi. Tek kad sam to shvatio mogao sam pomoći drugima i biti „anđeo čuvar“ novo pridošlim mladićima. Bio sam svjestan kada pomažem, ne mogu se uzdizati iznad drugoga, nego trebam pokušati staviti se u njegovu poziciju. Zahvaljujući iskustvu bilo mi je lakše jer sam mogao reći: „I sam sam to prošao. Znam što osjećaš. Možeš to savladati, i meni je uspjelo. Život, a osobito život u vjeri, nije jednostavan, ali se može. Nije lako izliječiti rane, a neke nikada ne zarastaju do kraja. Ali se može s njima živjeti! Najvažnije je da nas uskrsli Isus ljubi i da je uvijek s nama. Ako postoji potreba, uvijek možemo k Isusu, ispovjediti se i primiti oproštenje svih grijeha. Ne trebamo ostati u zarobljeništvu sila zla i gušiti u sebi grijeh koji nas zarobljava i uništava.

Tri dana i tri noći

Majka Elvira ostavila nam je u baštinu „zlatno pravilo“ za konfliktne situacije: „Kada se s nekim posvađaš, nemoj odmah sutra ići k njemu i pokušavati mu dokazati da si upravu. Prije nego to učiniš, moli tri dana i tri noć dok ne stekneš mir u srcu s kojim ćeš otići do njega. Ako i nakon tog vremena nisi miran u srcu, nastavi molitvu, sve dok ne zadobiješ mir. Jer ako odeš k njemu nemirnoga srca, bit će to samo žaljenje, i ništa dobra iz toga neće izići. Može jedino produbiti konflikt među vama. Kada budeš s njim razgovarao, prvo priznaj svoju vlastitu pogrješku i zamoli ga da ti oprosti. Tada ćeš vidjeti da će on učiniti automatski to isto. Upamti samo da ti prvi moraš to učiniti.“

Još jedna stvar koju učimo u zajednici jest poniznost. Počinje od izvršavanja naredbi: izvršiti ono što nam kažu na konkretan način. Riječ je o poštivanju pravila koja vladaju u kući. Ako mislimo da je naš način bolji, možemo predložiti promjenu, ali tek nakon što smo zadatak izvršili onako kako nam je rečeno. Ljubav prema bližnjemu najbolje se iskazuje u malim stvarima. Na primjeru noćnog ustajanja na molitvu: budimo li ostale mladiće ili ustajemo tako da drugima ne remetimo san; vičemo li ili blago na uho pitamo: „Hoćeš li sa mnom?“ Na taj način učimo ono što je najvažnije: život vjere ogleda se najviše u našoj svakodnevici.

Juan

(obrada Agnieszka Kańduła)

Miłujcie się, 3/2015, 54-58

Sljedeći Povratak

Copyright © Wydawnictwo Agape Sp. z o.o. ul. Panny Marii 4, 60-962 Poznań, tel./ fax: 61/ 852 32 82 | tel. 61/ 647 26 86