Danas je : Četvrtak 18.10.2018

Moje uskrsnuće

Autor: świadectwo

Iskusio sam pakao na zemlji…
A onda me Bog taknuo… Zahvaljujući Njemu, uskrsnuo sam!
No, krenimo ispočetka…

 

            Rođen sam u katoličkoj obitelji koja nije prakticirala svoju vjeru. Ipak, na svu sreću, poslije se pokazalo da sam bio kršten. U našem je domu naizgled sve bilo u redu – majka i otac su nas voljeli. S materijalne strane ništa nam nije nedostajalo. Ali je otac teško radio i za nas nije baš imao vremena. Upravo sam tada trebao i tražio nekakav autoritet, neki uzor. A kako nije bilo oca koji bi mi ukazao na neke stvari, i kako nisam poznavao Boga kojeg sam mogao tražiti da me vodi, počeo sam tražiti svoj vlastiti put. I našao sam ga. Počeli su mi imponirati stariji od mene koji su slušali hard-rock i metal… I sâm sam počeo slušati takvu vrstu glazbe; nalazio sam se s tim svojim prijateljima, oblačio sam se kao i oni, i, naravno, ponašao se poput njih.
            Tako sam u petom razredu osnovne škole počeo i pušiti. Dvije godine kasnije počeo sam piti pivo i jeftina vina, a kad su se pojavile nove grupe prešao sam na black metal. Bio sam s frendovima toliko fasciniran tom glazbom da smo počeli nositi razne simbole: križeve naopako (simbol ezoterije, predstavlja suprotnost kršćanskim dogmama), tri šestice (simbol Antikrista) i pentagrame (simbol kraljevstva Lucifera, božanske vladavine čovjeka nad svijetom – simbol magije). Počeo sam bježati od kuće na koncerte sotonističkih skupina i na taj način – što svjesno, što nesvjesno – dopustio sam zlu ući u život.
            Zatim se sve počelo događati kao u nekoj noćnoj mori… Kada mi je dosadio metal prešao sam na punk. Odlazio sam na njihove koncerte, »hraneći« se drogom, ispijajući alkohol, pušeći travu i snifajući ljepilo. Zatim sam postao hippyjem. Ponovno sam promijenio glazbeni »ukus«, ali nisam prestao piti, što više, nisam toliko pušio travu, koliko sam počeo eksperimentirati s LSD-jem. A za to vrijeme, još sam i s djevojkom živio u grijehu. A kasnije, ne znam ni sam kako, dohvatio sam se još i amfetamina, misleći kako time postajem potpuno slobodnim čovjekom i da je to nešto najljepše u životu što mi se moglo dogoditi. No, tu sam se prevario – nisam postigao željenu slobodu, dapače, izgubio sam ju.
 
U paklu droge…
            Nakon nekoliko godina na amfetaminima počeo sam osjećati raznorazne probleme sa zdravljem. Odlučio sam, stoga, otići u SAD i promijeniti svoj život. Obećao sam svojoj djevojci da će od sada sve biti drugačije… I bilo je… Prvih šest mjeseci teško sam radio i izbjegavao sam ljude koji su uzimali droge. Zaradili smo za auto i za stan. Ali, nažalost, sve to bilo je sagrađeno na pijesku i srušilo se kao kula od karata…
            Nisam izdržao i vratio sam se drogi, štoviše, postao sam vrlo prisan s dilerima i tako širom otvorio vrata svog ovozemaljskog pakla. Uzimao sam i kokain i heroin. Izgubio sam djevojku s kojim sam bio sedam godina, protratio stan i auto, ali što je najgore, izgubio sam ljudsko dostojanstvo! Sve što sam radio bilo je podređeno mojoj ovisnosti o drogama.
            Kako sam počeo živjeti s dilerima, počeo sam i sam raspačavati drogu. Vozio sam se po crnačkim četvrtima živeći stalno u strahu da me ne uhvati policija, da me crnci ne pokradu ili ubiju (»gun« uperen u glavu nije ništa neobično u toj četvrti s kućama koje su umjesto prozora imale čavlima pribijene daske). S vremena na vrijeme pomislio bih kako glumim u nekom strašnom filmu ili da samo loše sanjam – ali to nije bio san; bio je to moj život, surova stvarnost iz koje nije bilo povratka (tako mi se barem tada činilo). A što je bilo najgore, toliko sam bio zaglibio da nisam bio u stanju razaznati dobro i zlo. Zapravo me to nitko nikada nije naučio…
            Potpuno utonuo i zaražen gubom ovog stoljeća, narkomanijom, odlučio sam ne vraćati se u stan dilera s kojima sam stanova i gdje sam sve imao za badava. Počeo sam živjeti u autu, na ulici. I dalje sam dilao. Spavao sam po raznim brlozima, stanovao s prostitutkama… A kad su mi oduzeli auto, ostao sam na ulici, prepušten samom sebi. Moji stari prijatelji htjeli su mi pomoći, ali nisam htio njihove pomoći. Htio sam jedino drogu. Tumarao sam ulicama kao pomahnitao, spavao u kartonskim kutijama, jeo što sam našao u kantama za smeće, razgovarao sam sa sobom, smrdio iz daleka… I opet sam, unatoč svemu, mislio da je sve u redu… Sve dok mi smrt mog prijatelja koji se predozirao nije otvorila oči...
 
Želim živjeti!
            Sjedeći u parku grleći kantu za otpatke zaključio sam sve skončati. Ubrizgao sam heroin u venu. Spazio sam pored sebe hrpicu ljudskog izmeta. Iznenada bacih u nju i žlicu i špricu!? Iz dubine srca prolomio se krik: »Želim živjeti! Ne želim umrijeti. Tek mi je 29 godina!«
            U tom trenutku osjetio sam kako me obuzela neka Sila i počela voditi ulicama kojima nikada nisam hodao. Ne ostavlja li Pastir 99 ovaca kako bi potražio onu jednu zalutalu (usp. lk 15, 1-7)? Sav sam se predao toj Sili i dopustio joj da me vodi. Tada još nisam znao da je to Gospodin Bog. Doteturao sam do prostitutke, crnkinje, i rekao joj što mi se događa i da ne želim umrijeti na ulici i da želim živjeti! Ona mi reče za mjesto gdje mi mogu pomoći. Pošao sam na adresu koju mi je dala. Ljudima koji su tamo radili ispričao sam sve o sebi. Odgovorili su mi da trebam na odvikavanje, ali da trenutno nema niti jednog automobila kako bi me odvezli i da moram sjesti i čekati. Sjedio sam i čekao, no, počeo sam osjećati kako heroin prestaje djelovati, i da trebam još! U to vrijeme da bih uopće »funkcionirao« uzimao sam po dva šuta svaka dva sata… Htio sam izići, ali baš u taj čas pojaviše se neka žena i muškarac. Bili su to anđeli koje je Bog poslao na moj put. Odvezli su me na odvikavanje. Tada sam se po prvi put nakon 17 godina pića i uzimanja narkotika počeo trijezniti.
 
…ondje je živi Bog!
Pohađao sam grupe potpore, a usto krenuo i na molitve klanjanja s prijateljima crncima. Molili su na glas za dobro mene i moje obitelji. Nisam mogao vjerovati – nakon toliko godina zla koja sam činio – kleknuti i samo tako moliti Boga za dobro nekoga drugoga?
            Nakon tri mjeseca Bog mi je ponovno poslao čovjeka – anđela koji mi je rekao: »Ljudevite, sve što radiš dobro je. Ali da bi ustrajao na putu, moraš pronaći Boga!« Uzeo me za ruku i poveo do kapelice u domu za beskućnike uz crkvu Presvetog Trojstva. Kleknuo je u klupu. I ja s njim. Tada mi je rekao: »Ljudevite, ovo je Presveti Oltarski Sakrament. Vjerujemo da je to Tijelo Isusa Krista, da je ondje živi Bog!« Tada je počeo moliti. Klečao sam gledajući u Presveti Sakrament i mislio: »Aha, i moje misli idu do središta križa, a otuda se transferiraju do kozmosa i onda to 'mali zeleni' primaju na prijemnike i šalju povratno neku energiju koja mijenja svijet!«
            Mudrujući tako, ugledao sam neizrecivu svjetlost koja se širila iz Presvetog i koja je dopirala svuda uokolo. Svjetlost je bila oko mene, a ja u Njoj. Počeo sam neutješno plakati. Ridao sam, a moj me prijatelj gledao i nije razumio što se događa. Bio je to trenutak povratka izgubljenog sina (Lk 15, 11-32)… Sljedeći susret s Bogom bio je još stvarniji.
 
Istinski slobodan…
Živio sam u domu za beskućnike. Počeo sam dolaziti redovito na susrete molitvene grupe. Ukratko, u 30.-oj godini života po prvi put sam se ispovjedio. Osjećao sam se kao da mi je ogroman teret pao sa srca. Prvi put u životu osjetio sam se istinski slobodnim. Nije to bila ona sloboda kakvu sam tražio u glazbi i u drogi; bila je to prava sloboda koju može dati samo Bog.
            Ispovijeđu je započelo moje ozdravljenje, duhovno putovanje s Isusom Kristom. »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom.« (Lk 9, 23) – ponavljao sam u sebi. Uskoro sam primio i Prvu svetu Pričest. Isus Krist je svojim dolaskom počeo mijenjati moje srce – mijenja ga i danas. Primio sam i sakrament svete Potvrde. Kako je lijepo što sam bio kršten, zahvaljujući tome jedna sam ovca iz stada našeg Pastira koji me čuvao i branio da nikada nisam bio u zatvoru, da nisam poginuo u prometnoj nesreći, da me nitko nije ubio, da se nisam zarazio HIV-om… Prije nisam toga uviđao.   sada sam zahvalan za sve što imam i što me Isus pronašao i što je u meni mogao uskrsnuti.
            Evo je pet godina prošlo od mog uskrsnuća. Zahvaljujući tome svjedočanstvu – zahvaljujući križu – mogu danas pomagati drugim ljudima. Sâm Isus po meni daje nadu  drugima. Ne želim reći da mi je u životu uvijek lako, ali znam da je Isus sa mnom po svetim sakramentima - imam svetu Pričest i sakrament pomirenja. Znam da nas Bog neizmjerno ljubi. Njemu ništa nije nemoguće! Hvala mu i čast!
 
Ljudevit
Prethodni   |   Sljedeći Povratak

Copyright © Wydawnictwo Agape Sp. z o.o. ul. Panny Marii 4, 60-962 Poznań, tel./ fax: 61/ 852 32 82 | tel. 61/ 647 26 86