Crkva o homoideologiji

Autor: ks. Dariusz Oko

Kratko prije pohoda pape Benedikta XVI. Bavarskoj, u rujnu 2006. godine, izišlo je u javnost da nekadašnji minhenski kardinal, a sadašnji Papa, nema nikakve šanse dobiti titulu počasnog građanina grada Münchena. Unatoč ustrajnim nastojanjima u Parlamentu su se tome suprotstavili predstavnici socijalističke stranke i stranke Zelenih. Razlog? Papin kategoričan stav i nepokolebljivo protivljenje zahtjevima homoseksualnog lobija.

 

Točno četiri tjedna pred dolazak Svetog Oca Benedikta XVI. u München, ondje je organiziran marš homoseksualaca. Tom prilikom, sudionici su nosili uvredljive i vulgarne natpise, fotomontaže, a vrhunac je bila lutka koja je predstavljala Svetog Oca kao homoseksualca. Profanacije ovog tipa usmjerene protiv katolika na Zapadu su postale pravilo, posve uobičajene za gej-parade.
U srpnju 2007. godine, španjolska državna televizija izvješćivala je o V. svjetskom kongresu o obitelji koji se održavao u Valenciji. Televizija je prikazivala taj događaj isto kao što je Poljska, ondašnja komunistička televizija prikazivala prvi pohod Ivana Pavla II. Poljskoj, 1979. godine. Komunisti su se onda dobrano namučili prikazati Papu u pratnji nekoliko starih redovnica, a milijune hodočasnika jednostavno su ignorirali. Španjolska je, pak, u svojoj manipulaciji išla toliko daleko da nije željela prikazati čak niti jedno lice mnogobrojne, četrnaesteročlane obitelji iz Münchena koja se nalazila pred Papom Benediktom XVI. No, samo dan prije Papinog dolaska, posvetila je iznimno mnogo vremena maršu homoseksualaca koji se dogodio u Münchenu u znak prosvjeda protiv Pape. Scenarij iz vremena kada je naša (Poljska, op. prev.) televizija prenosila "prvomajske" mimohode…
            Svjedoci smo i mnogo dramatičnijih događanja. Naime, predsjedatelj Talijanske biskupske konferencije, kardinal Angelo Bagnasco, biskup Genove, "primio je pismo, u kojem se osim njegove fotografije s nacrtanom svastikom, nalazio i metak. Jezikom mafije, to znači smrt." Prijetili su mu smrću i na mnoge druge načine zbog njegova odvažnog protivljenja zahtjevima homolobija. Radi ozbiljnosti tih prijetnji, tog "homoterora", biskup je dobio 24-satnu policijsku zaštitu; potporu su mu pružili i brojni prosvjednici na ulicama Genove, kao i sam Sveti Otac Benedikt XVI., koji u jedinstvu s talijanskim episkopatom čine sve kako bi spriječili ozakonjenje homoseksualnih "brakova" u toj zemlji.
Zašto se Crkva – poznata po svojoj ljubavi, milosrđu i poštovanju prema svakom čovjeku – tako jasno, kategorično i odlučno protivi homolobiju, usprkos njegovoj moći i zloglasnosti? Proizlazi to iz same prirode Crkve. Riječ je o elementarnoj istini, elementarnoj intelektualnoj i moralnoj čestitosti. Isus Krist objavio je potpunu istinu o čovjeku i neprestano je navješćuje u svojoj Crkvi. Krist štiti bračni savez, obitelj i čovjeka.
 
Biblijski razlozi
            Homoseksualnost u Svetom Pismu doživljava tešku osudu – i to već od prvih stranica. U prvoj biblijskoj knjizi, knjizi Postanka, čitamo: "Velika je vika na Sodomu i Gomoru da je njihov grijeh pretežak." (Post 18, 20). Saznajemo da je njihov najveći prijestup upravo homoseksualnost; u Božjim očima to je osobito težak i mrzak grijeh. Kada je Lot ugostio dvojicu stranaca, građani Sodome, mladi i stari, sav narod do posljednjeg čovjeka opkole kuću pa mu reknu: "Gdje su ljudi što su noćas došli k tebi? Izvedi nam ih da ih se namilujemo?" (Post 19, 5). Na Lotovo preklinjanje odgovaraju prijetnjama i silom. Prelilo je to čašu gorčine: drugog dana, Sodoma i Gomora bijahu uništene. Spasio se samo jedan jedini, pravedni – Lot i njegova obitelj. Poznata je uzrečica "sodoma i gomora" kojom se označava krajnja ljudska razularenost i moralna izopačenost.
            Sličan izvještak nalazimo i u knjizi Sudaca, u 19. ulomku. I ondje traže homoseksualne užitke, teže još većoj razuzdanosti i upuštaju se u još strašniji grijeh. Posljedica je istrjebljenje Benjaminova roda.
            Osuda homoseksulnosti još je snažnije izražena u Novom Zavjetu. Sveti Pavao jasno govori da homoseksualci kao i drugi grešnici koji se ne žele obratiti, riskiraju vlastito spasenje: "Nemojte se varati! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni oskvrnitelji dječaka, (…) neće baštiniti kraljevstva Božjega." Za sv. Pavla jedan od temeljnih pokazatelja čovjekovog pada, njegove odijeljenosti od Boga, upravo je homoseksualnost (Rim 1, 18-32): "Umišljajući da su mudri, postali su ludi te su zamijenili slavu besmrtnoga Boga kipovima, to jest slikama smrtnog čovjeka, ptica, četveronožaca i gmazova. Zato ih je Bog preko pohota njihovih srdaca predao nečistoći, tako da sami obeščašćuju svoja tjelesa; (…) Zbog toga ih je Bog predao sramotnim strastima: žene njihove zamijeniše naravno općenje protunaravnim; jednako muškarci, ostavivši prirodno općenje sa ženom, usplamtješe pohotom jedan za drugim, vršeći – muškarci s muškarcima - sramotne stvari i na sebi primajući pravednu plaću za svoje zablude. I kako nisu smatrali vrijednim čuvati pravu spoznaju Boga, Bog ih je predao pokvarenom shvaćanju da bi činili što ne dolikuje: (…) Oni, iako poznaju odredbu Božju prema kojoj vršioci toga zaslužuju smrt, ne samo da to čine već i odobravaju onima koji to čine." Slične riječi nalazimo u Poslanici Timoteju (1, 3-11) i Knjizi Levitskog zakonika (18, 19-23). Omalovažavanje Božjih namisli, nijekanje prirodne komplementarnosti muškarca i žene, uvelike ranjava i uništava čovjeka; s vremenom nosi katastrofalne posljedice i za sobom vuče Božju osudu.
 
Teološki razlozi – iz predaja
            Za Crkvu je od velikog značenja Nauk koji se naviješta uvijek i posvuda. Nauk Crkve neprestano ponavlja i osuđuje homoseksualni čin. Evo što o tom govori Katekizam Katoličke Crkve (2357-2359, 2396):
"Homoseksualnost označava odnose između muškaraca ili žena koji osjećaju spolnu privlačnost, isključivu ili pretežitu, prema osobama istoga spola. Očituje se u vrlo različitim oblicima kroz vjekove i u različitim kulturama. Njezin psihički nastanak ostaje velikim dijelom neprotumačiv. Oslanjajući se na Sveto pismo, koje ih prikazuje kao teško izopačenje, Predaja je uvijek tvrdila da su 'čini homoseksualni u sebi neuredni'. Protive se naravnom zakonu. Oni spolni čin zatvaraju daru života. Ne proizlaze iz prave čuvstvene i spolne komplementarnosti. Ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni." (2357)
"Nemali broj muškaraca i žena pokazuju duboke homoseksualne težnje. Ne biraju oni svoje homoseksualno stanje; ono za većinu njih predstavlja kušnju. Zato ih treba prihvaćati s poštivanjem, suosjećanjem i obazrivošću. Izbjegavat će se prema njima svaki znak nepravedne diskriminacije. Te su osobe pozvane da u svom životu ostvare Božju volju, i ako su kršćani, da sa Žrtvom Gospodinova Križa sjedine poteškoće koje mogu susresti uslijed svojega stanja." (2358)
"Homoseksualne osobe pozvane su na čistoću. Krepostima ovladavanja sobom, odgojiteljicama nutarnje slobode, kadšto uz potporu nesebična prijateljstva, molitvom i sakramentalnom milošću, one se mogu i moraju, postupno i odlučno, približiti kršćanskom savršenstvu." (2359)
"Među teške grijehe protiv čistoće treba navesti masturbaciju, blud, pornografiju i homoseksualne odnose."(2396)
Dakle, jasno se u Katekizmu izražava kako homoseksualne sklonosti, same po sebi, nisu grijeh, već kušnja s kojom se takva osoba mora boriti, kao što se i svaki drugi čovjek svakodnevno mora boriti sa zlim napastima koje otkriva u sebi. Grijeh je tek podlijeganje nečistim sklonostima. Crkva potiče na pomoć homoseksualcima koji se bore sa sobom, da ih se prihvati s "poštivanjem, suosjećanjem i obazrivošću".
            Ivan Pavao II. bio je po tom pitanju vrlo jasan. Primjerice, u ožujku 1999. godine osudio je homoseksualne "brakove" kao "izopačenost vrijednu žaljenja". Godine 1994. usprotivio se Europskom parlamentu koji je pozivao na legalizaciju takvih veza. Govorio je: "Europski parlament na nelegalan način daje pravnu vrijednost devijantnom ponašanju koje nije u skladu s Božjim naumomNije dopušteno iskrivljavati moralne vrijednosti." U posebnom dokumentu Kongregacije za nauk vjere iz 2003. godine, tadašnji Papa Ivana Pavao II. i budući, tada još kardinal Ratzinger, zajedno su pozivali: "Ako su svi vjernici obvezni suprotstavljati se pravnoj legalizaciji homoseksualnih veza, onda su političari katolici na to pozvani još i više s obzirom na svoj položaj." To su upute dvojice papa – Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Svi, a osobito političari, moraju se suprotstavljati legalizaciji zahtjeva koje pred njih stavlja homolobi – ako žele biti kršćanima.
            U cijelom svijetu poznata suvremena svetica, Majka Terezija iz Kalkute, govori: "Moramo živjeti u skladu s planom po kojem smo stvoreni: homoseksualnost nije prirodna."
 
Medicinski razlozi
            Na temu homoseksualnosti dostupna nam je bogata literatura, stotine članaka i knjiga. Osobito je vrijedna knjiga Homoseksualnost i nada Katoličke medicinske udruge iz Sjedinjenih Država. Evo nekoliko podataka iz izvješća kanadskih liječnika (J. Shea, J. K. Wilson i drugi): Gej brakovi i homoseksualnost. Izvješće i medicinsko vrednovanje.
            Iz tog članka saznajemo, između ostalog, da aktivni homoseksualci, statistički, 4 puta češće padaju u depresiju, 5 puta češće u nikotinsku ovisnost, 6 puta češće pokušavaju učiniti samoubojstvo. Žive u prosjeku, ovisno o obliku i intenzivnosti svoje aktivnosti, od 8 do 20 godina kraće od ostalih muškaraca.
            U Njemačkoj 60% gej populacije, a u Kanadi 70% boluje od side. Vjerojatnostobolijevanja od te neizlječive bolesti je od 73 do 85(!)% veća kod homoseksualaca nego kod ostale populacije. Jednako je tako s drugim zaraznim bolestima. Na primjer, u Škotskoj većina oboljelih od sifilisa upravo su muškarci homoseksualne i biseksualne orijentacije. To nadalje znači da je u ostatku društva, koji uključuje djelatnice javnih kuća i njihove klijente, od side i drugih veneričnih bolesti, oko 2 puta manje oboljelih nego među homoseksualcima koji prema vrlo vjerodostojnim istraživanjima u Kanadi i u Sjedinjenim Državama čine manje od 2% ljudi. To stanje epidemije, osobito u njihovim komunama, strašna je posljedica njihova načina života: "Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati" (Mt 7, 20). Razlog tome je neshvatljiv promiskuitet koji si dopuštaju. 75% deklariranih homoseksualaca u SAD-u priznalo je da je u životu imalo više od stotinu seksualnih partnera, a 28 % da ih je imalo čak i više od 1000 (!). U Kanadi čak i do 43% homoseksualaca koji boluju od side i dalje žive spolni život bez ikakvih skrupula, svjesni da siju zrno smrti među svojim partnerima. Homoseksualne veze traju u prosjeku oko godinu i pol. U vrijeme trajanje veze prosječno imaju i po 12 drugih partnera. Među njima je rasprostranjeno poimanje "braka utemeljenog na nevjeri". To je kao da govorimo o kvadratnom krugu. K tome, u takvim vezama javlja se 2-3 puta češće nasilje nego u normalnim brakovima. Sami sebi predstavljaju veću prijetnju nego što je predstavlja bilo tko izvan njihova kruga. Njihov život po pitanju zdravlja, psihičkog i fizičkog, kao i društvenog, nalikuje katastrofi, pravom košmaru. Kako su strašna svjedočanstva ljudi koji su uspjeli umaći iz tog ukletog kruga….
            Treba dodati da među homoseksualcima još češće nailazimo na slučajeve pedofilije. Nažalost, i Crkva po tom pitanju ima tragičnih iskustava. Poznate su brojne pedofilske afere u kojima su sudjelovali svećenici, što je uveliko naštetilo Crkvi u Sjedinjenim Državama. Mediji vrlo spretno prešućuju činjenicu da je 80% tih zlouporaba uzrokovano homoseksualnom sklonošću. To je posljedica nedopustive popustljivosti prema kleru s takvim sklonostima. Nekritički odnos prema stavovima i upozorenjima nekih psihologa rezultiralo je time da se desetljećima olako dopuštalo pomazanje takvih ljudi; dopušteno im je previše. Kao reakciju na takve događaje Crkva je izdala tzv. Vatikansku uputu, u studenom 2006., u kojoj postavlja iznimno visoke zahtjeve na osobe (kler) opterećene takvim sklonostima. Oni su dužni pružiti osobito snažne dokaze da mogu gospodariti sobom kako bi za buduće mogli uopće dobiti priliku da prime red pomazanja. Upute se provode usprkos manjku zvanja, jer problem je iznimno ozbiljan.
 
 
Homoideologija
            Što reći o ljudima, osobito o liječnicima, psiholozima, o onima dakle koji vrlo jasne medicinske i sociomedicinske dokaze ne žele prihvatiti, štoviše – mnogi od njih nisu ni upoznati s njima? (…) Što reći za liječnike koji tvrde da se homoseksualna sklonost ne može liječiti i da oni takvo liječenje nikome ne preporučuju, dok mnogi od njihovih kolega svojim terapeutskim uspjesima dokazuju da griješe i da je upravo suprotno? U biti znamo da je homoseksualnost jedan od brojnih poremećaja koje se može pobijediti; potrebno je samo odgovarajuće znanje i volja. Što reći o novinarima i političarima, koji također, potpuno ignorirajući katastrofalne i razorne statističke i ine dokaze, neprestano šire homoseksualnu propagandu?
Oni naprosto, što nesvjesno, što svjesno, stvaraju i šire homoideologiju. Kako površan pogled, tako i dublja analiza medija, daju prepoznati sve prisutniji utjecaj homolobija. To je ideologija – ili skup istina, poluistina, iluzija, laži i mitova.Skup kojem je cilj ne spoznaja, već postizanje različitih koristi za skupinu koja je promiče. Ideologija se u svojoj biti bori za društvenu svijest! Autentična nauka i filozofija u službi homolobiju. Ona koristi metode suvremenog marketinga koji na profesionalan način ima izmijeniti sliku o homoseksualnosti i promovirati je kao što se promovira roba. Program koji su osmislili članovi gej aktivističkih udruga na skupu u Wirginiji, 1988., ističe četiri osnovna cilja za postizanje promjene društvene svijesti koja će za posljedicu imati izmjene zakona. To su: gubitak osjećaja, manipulacija, konverzija i eliminacija.
            Prvo: gubitak osjećaja. Društvo treba zasuti tolikom količinom pro-gejovskih publikacija, treba preuzeti prevagu u medijima kako bi početni otpor bio skršen i kako bi se dovelo do priznavanja pojave homoseksualnosti kao nečeg posve prirodnog i prihvatljivog. Sveprisutnost i brzina pojavljivanja mora biti munjevita da svi koji i misle drugačije izgube prisebnost i hrabrost usprotiviti se. (…)
            Drugo: manipulacija. Gej populacija treba biti predstavljena isključivo pozitivno – kao posebno osjetljivi ljudi, dragi, prepuni zasluga i uspjeha, a istovremeno i kao jadna, progonjena manjina. U tu svrhu ističe se kako su brojni velikani prošlosti bili homoseksualci – to je najjednostavnije. Naime, mrtvi ne mogu prosvjedovati. Usto, potrebno je prešutjeti i odbaciti čak i najočitije dokaze o tamnim i najtamnijim stranama homoseksualnosti – upravo onima koje su nešto ranije spomenute.
            Treće: konverzija. Ničeansko izvrtanje vrijednosti. Ono što se do tog trenutka smatralo patološkim te bilo na marginama društvenog života, sada treba biti stavljeno u središte kao tema dostojna najvišeg štovanja. Suprotno tome, kritičare homoideologije potrebno je protjerati na margine, isključiti ih iz javnog diskursa. Kritičare je potrebno predstaviti kao osobito odbojne ljude. Bez dijaloga i diskusija, potrebno ih je smjestiti u kategoriju ignoranata, mrzitelja, homofoba i bigota… Potrebno je "ubaciti u podsvijest" i postotak homoseksualaca u društvu. Neki aktivisti govore o čak 10 – 25 % društva?!
            Četvrto: eliminacija protivnika. Oni koji glasno viču i zahtijevaju toleranciju, često sami, kad se domognu velikog utjecaja, ne žele biti tolerantni prema drugima. Primjer je istaknuti filozof i humanist prof. Rocco Buttiglione, bliski prijatelj Ivana Pavla II., koji nije bio imenovan povjerenikom Europske Unije. Švedskom pastoru Åke Greenu, zbog jedne propovijedi prijetila je kazna od pola godine zatvora, a po presudi prvostupanjskog suda dobio je mjesec dana. O sudbini biskupa Bagnasca iz Genove već sam govorio. Prema kome se od homoseksualaca tako postupalo? Osobno sam se susreo, nakon objavljivanja članka Deset argumenata protiv, koji je postao jedan od poznatijih i najkomentiranijih poljskih članaka na temu antihomoideologije, s jedne strane s velikim javnim progonom, a s druge strane i nasiljem, anonimnim i strašnim prijetnjama svake vrste. U tjedniku (…) objavljen je cijeli niz članaka protiv mene, a nije mi dana – unatoč elementarnoj učtivosti i pravu na slobodu riječi – nikakva mogućnost odgovoriti. Vrlo je znakovito da su kao izrazitog protivnika mog načina razmišljanja u prvi plan isturili o. Jacka Prusaka SJ, koji je u vrlo agresivnom članku Drugi drugačije doslovno odbacio Nauk Katoličke Crkve o ovom pitanju. Pa ipak, primio sam i iznimno veliku potporu od strane Crkve, kardinala, biskupa, svećenika i brojnih vjernika… Kao što je moguće vidjeti, na snazi je veliko zastrašivanje protivnika: šutnja pod svaku cijenu pa u prijetnjom uništenja profesionalne karijere, prijetnjom zatvora, pa čak i smrti. Zahtjev za tolerancijom, za ravnopravnosti vrlo se brzo pretvara u progon kršćana. Homoideologija se služi prije svega parolama, vikanjem, a ne argumentima; izbjegava meritorne diskusije kako ne bi dala prozreti intelektualnu bijedu svojih stavova.
            Potrebno je naglasiti da je homoideologija zapravo još jedna u nizu ateističkih tvorevina; ideologija koja je zauzela mjesto kompromitiranog trulog komunizma. (…) Homoideologija snažno podsjeća na komunističku ideologiju – mnogo je tu sličnosti...
 
o. dr. Dariusz Oko,
Papinska teološka akademija u Krakowu, Odjel filozofije
 
 

Dijalog o homoideologiji

Na gore objavljeni članak o. Dariusza Oka, profesora na Papinskoj teološkoj akademiji u Krakowu, u poljskom izdanju lista Ljubite jedni druge!, na adresu uredništva pristigle su brojne pohvale i pozitivna mišljenja, no i vrlo oštra i kritična pisma. Neki koji su stali u obranu homoideologije izjašnjavali su se katolicima. Donosimo prijevod posljednjeg članka u nizu u kojem o. Oko odgovara "povrijeđenim" čitateljima. Autor izdvaja dijelove iz pristiglih pisama i daje odgovore koji se temelje na Nauku Katoličke Crkve.
 
Svi katolici trebaju znati da je, prema nepogrešivom nauku Crkve, svaki homoseksualni čin, u svojoj naravi smrtni grijeh koji isključuje iz Kraljevstva Nebeskog. Postavlja se pitanje težine krivnje onih osoba koje upadaju u to zlo. Tim stravičnije zvuči apel zagovornika homoideologije, a koji se smatraju katolicima da Crkva treba podržati institucionalizaciju smrtnog grijeha. Jedno je sigurno: ili ti "katolici" ne znaju u što vjeruju, ili se samo predstavljaju kao vjernici, a zapravo su bez istinskog identiteta.
 
1. "Homoseksualnost nije ideologija, već spolna orijentacija. Homoseksualci ne nameću drugima svoj način života. Nije moguće povezati homoseksualnost s seksualnom razuzdanošću."
            Homoseksualnost nije spolna orijentacija, već ozbiljan poremećaj spolne orijentacije. Homoseksualci s potpunim predumišljajem, i na silu, žele nametnuti svoj stil života. Ondje gdje imaju utjecaja i vlast naveliko započinju lov na "homofobe" i progon kršćana. Dijele im otkaze i smatraju da im je mjesto iza rešetaka. Spomenut ću samo talijanskog filozofa Rocca Buttigliona i švedskog pastora Åka Greena. Prema okvirima pravnog sustava Engleske, Francuske i Švedske, u zatvoru bi već sjedili pape Ivan Pavao II. i Benedikt XVI., svi biskupi i svećenici – zbog kritike homoideologije. Oni su bili odgovorni da Papa nije bio pušten na rimsko sveučilište La Sapienza. Kakvi su to "katolici" koji usrdno podupiru one koji progone Svetog Oca i druge kršćane?...
Dovođenje u vezu homoseksualnog i promiskuitetnog ponašanja, spolnih bolesti (AIDS, i druge venerične bolesti), prostitucije i pedofilije, logično je i zasniva se na temeljitim znanstvenim istraživanjima. Želim spomenuti da homoseksualci obolijevaju češće od AIDS-a i drugih veneričnih bolesti od prostitutki. Na raspolaganju mi je vrlo ospežna stručna literatura na tu temu. Nije to propaganda, već činjenice utemeljene u znanstvenim istraživanjima. Homoseksualna propaganda, nasuprot tome, neargumentirano osporava, viče i prijeti, a uza sve to pokušava igrati na kartu samilosti... (Moguće postoje neka istraživanja samih homoseksualaca koja su toliko "znanstvena" i "vjerodostojna" kao i istraživanja komunizma koja su vršili sami komunisti...).
Veza homoseksualca s jednim partnerom – rijetkost je: u pravilu je riječ o maksimalnom promiskuitetu i o darkroomu  (ideja darkrooma podrazumijeva utaženje svih niskih seksualnih pobuda, često s nepoznatim osobama, op. ured.).
Ponovno se vraćam na predmetnu literaturu. Ako je ona nedovoljna, moguće je pozornije zaviriti u gej-klubove, proboraviti koje vrijeme u njima, promatrati što se u njima događa. Moguće je pridružiti se i gej-paradama (brojni su učesnici koji završe u najbližim parkovima ili u grmlju...).
Razumljivo je da se zdravo i neizopačeno društvo, koje uspijeva odoljeti pranju mozga homoseksualnih lobija, kritički odnosi prema tom poremećaju, jednako kao što se žena i djeca kritički odnose prema mužu i ocu koji ima ljubavnicu ili je redovit gost javnih kuća. Slično će se i roditelji boriti za sina koji se zatvara u tamu darkrooma. To je akcija spašavanja čovjeka, poziv na obraćenje. Treba biti svjestan da je homoseksualcu najveća prijetnja upravo on sam sebi. Švedska su istraživanja pokazala da do nasilja najčešće dolazi u lezbijskim vezama. Javnosti su poznati slučajevi nasilja koji su se dogodili u Krakowu, iz ljubomore, zbog prijevare ili kao reakcija žrtve na doživljeni šok nakon silovanja.
2. "Autor teksta služi se teorijom urote."
            Nigdje ne koristim riječ "urota". Jedino tvrdim da smo podvrgnuti masovnoj homoseksualnoj propagandnoj kampanji iza koje stoje snažna politička moć i silan novac. Odjednom, bez ikakvih ozbiljnijih argumenata i zaključaka, želi se ušutkati razum i ono najbolje što nam nudi kulturna tradicija te cijelo društvo preobraziti u homofanove. Prije svega vikom i prijetnjama, a sad holivudskim filmovima u kojima, posljednjih godina, obvezno mora biti zastupljena i gej populacija. Oni su najdivniji ljudi, a njihove se kritičare smatra "neljudima". U toj propagandnoj kampanji ispiranja mozga prednjače ljevičarski ateisti, sluge marksizma – smrtni protivnici kršćanstva. Jasno, uzalud sva moja dodatna objašnjenja ako tko sam ne želi shvatiti i vidjeti. Kako i zašto uopće dokazivati da je dan – svjetao, a noć – tamna? Njihove kampanje, nažalost, mogu biti vrlo djelotvorne i uspješne. Uzmimo samo za primjer kampanje boljševika i nacista koje su ih dovele do vlasti. To je i razlog zbog kojeg se autentični kršćani suprotstavljaju homoideologiji, protive se toj utopiji – kao što su se prije protivili utopiji komunizma. Kritiziraju homoideologiju kao što su ranije Karol Wojtyła i Józef Tischner kritizirali marksizam. Na primjer, prilikom posljednjih predsjedničkih izbora u Sjedinjenim Državama uspjelo se putem referenduma spriječiti pravno prihvaćanje homoseksualnih "brakova" u tri države (Kalifornija, Florida i Arizona). Plod je to zajedničkih ekumenskih napora brojnih kršćanskih zajednica, osobito Katoličke Crkve. Jasna je podjela, jasna linija fronte: kršćani protiv homoideologije, kršćanske protiv gej organizacija. A "katolik" koji podupire homoseksualnost – na kojoj se on strani barikade nalazi?
3. "Gej parade, gej literatura ili filmovi nisu ravnopravni s kršćanstvom. Homoseksualne osobe u Poljskoj progonjene su i nemaju mogućnost za normalan život."
            Svakom homoseksualcu, bilo ženi ili muškarcu, kao i svakom čovjeku treba iskazivati najdublje poštovanje kao osobi – i zasigurno se na tome treba još mnogo raditi, osobito među osobama s najnižom razinom obrazovanja i kulture. Poštivati čovjeka, ali odbacivati njegove zablude, zle riječi i čine. Stoga izrazi kao što su "peder" ili "tetkica" znače isto što i "budalo" i "glupane" u sv. Evanđelju. No, potrebno ih je braniti i spašavati kao što liječnici zbrinjavaju pacijente. Ipak, nepravedno je i nedopustivo kažnjavati cijelo društvo, vrijeđati ga zbog nemoralnosti njegova malog dijela. To, što se neki Poljaci ponašaju primitivno i vulgarno, ne daje za pravo reći da su svi Poljaci primitivni i vulgarni. Takvih ima u svakom narodu. Uz to, treba spomenuti kako je još od srednjeg vijeka Poljska jedna od najtolerantnijih zemalja u Europi. To je razlog da u nas nije bilo bitaka i vjerskih ratova, razlog da je u nas najbrojnija židovska zajednica – jer je u nas pronašla razumijevanje i ostvarila najbolje uvjete za razvoj.
            U tom kontekstu, skandalozno je da nas predstavnici drugih naroda tako silno nastoje učiti toleranciji. Sigurno je da ne znaju kako svoju, tako ni našu povijest. (...)
Homoseksualci bi se trebali poslužiti i zdravom logikom u svojim zahtejvima za tolerancijom. Tolerirati nekoga ili nešto znači podnositi nešto što smatramo lošim, a što nismo u stanju promijeniti, jer nemamo dovoljno snage i sredstava, ili, ako ih i imamo, ne služimo se njima, jer bi njihova uporaba donijela još više zla. Sama definicija tolerancije podrazumijeva protivljenje širenju onoga što toleriramo ili onoga što smatramo zlim. Crkva tolerira homoseksualnost, kao što tolerira prostituciju ili narkomaniju – nastoji te tužne, tamne strane društvenog života, u najmanju ruku, svesti na minimum, pri čemu se odlučno suprotstavlja homoideologiji i homopropagandi. To je zapravo tolerancija koja se očekuje i od drugih. Potrebno je samo malo logike i preciznosti u shvaćanju pojma! (...)
4. "Savjetovati liječenje homoseksualnosti, u najmanju je ruku neljudski i nehumano."
Homoseksualnost je poput svake druge bolesti i poremećaja. Moguće ju je liječiti... Terapija ovisi (kao i u drugim slučajevima psihičkih poremećaja) o dobroj volji, vlastitom angažmanu onog koji traži pomoć, o stupnju deformacije, a osobito o snazi vjere osobe koja pati od tog poremećaja. Zanimljivo je s kojom se mržnjom homoseksualci odnose prema izliječenim homoseksualcima, kako ih progone – jer takve su osobe vrlo opasne za njihovu propagandu. Žele u potpunosti zabraniti liječenja! Kako su glasni u zahtjevima za tolerancijom, a sami su zapravo vrlo netolerantni prema drugima – prema svojim bivšim drugovima! Osobito se treba brinuti za mlade ljude koji stoje na životnim raskrižjima; oni imaju najveću mogućnost spasiti se. Oni su upravo razlog mojih nastojanja. Promislimo: zatvori li se mladić zauvijek u tamu darkrooma, nije to toliko njegova osobna tragedija i tragedija njegove obitelji, već i tragedija žene koja bi trebala postati njegovom suprugom. Za nju to postaje čisto aritmetički nedostatak muškarca. Ona nikada neće upoznati radost stvaranja vlastite obitelji, radost bračnog života i majčinstva. To je nesreća, ne samo za njega, već i za nju. Spašavajući mladog čovjeka od takvih sklonosti, spašavamo i sudbinu drugih ljudi – njegovu sadašnju i buduću obitelj.
5. "Kršćanski časopis Ljubite jedni druge (Miłujcie się!) nije trebao objaviti tako agresivan sadržaj."
Treba upamtiti da su praktični vjernici uvijek imali svoje smrtne neprijatelje – veliko dobro provocira djelovanje velikog zla. Dobro demaskira zlo već samom svojom prisutnošću. Zato je Kain i ubio Abela, farizeji mrzili Isusa, komunisti mrzili o. Popiełuszka – zato su ih i ubili. Stoga homoideolozi, ateisti, i drugi suvremeni farizeji, s neizmjernom mržnjom napadaju Ivana Pavla II., Benedikta XVI., biskupe, svećenike i sve kršćane koji svoju vjeru nastoje živjeti autentično, biti vjerni istini, Kristu, Bogu – usprkos svim prijetnjama i progonima. Ljudi koji drugima prijete smrću, sposobni su za svaki zločin, za svaku laž.
            Branitelje homoideologije potičem da zavirite na internetske stranice gej udruga. Koliko li je ondje mržnje prema Papi, prema Crkvi, koliko užasavajuće perverzije i odvratnih vulgarnosti, koliko primitivnog svođenja smisla čovjeka samo na seksualnost! Borba traje vječno. Kao što je Isus odlučno branio čovjeka, branio dobro i istinu, odlučno skidao maske laži ondašnjih farizeja, tako i Crkva danas čini sa suvremenim farizejima – među ostalima i s homoideologijom. Tko vjeruje autentično, tko je na Isusovoj strani i na strani Crkve, ili tko je autentično na strani čovjeka – uključuje se u to djelo obrane, koliko mu to njegove snage omogućuju. Na tome počiva ljubav Isusova, ljubav kršćanska: spašavati čovjeka, liječit ga od bolesti duha koja može biti mnogo gora od najtežih bolesti tijela. "Ljubite jedni druge!", činite najveće dobro svojim bližnjima, pomažite im, liječite ih, obraćajte ih, spašavajte ih – u Istini!
            Nažalost, nisam uvjeren da će i ovi dodatni argumenti previše biti uvjerljivi homoideolozima, s obzirom da ih nisu mogli uvjeriti prvorazredni argumenti – Biblija, Nauk Katoličke Crkve i pape... Ovdje se radi o odbacivanju tih autoriteta, a ne mene osobno. Ja sam samo urednik koji nastoji govoriti istinu, iznositi nepobitne činjenice. Ako homoideolozi svjesno, javno odbacuju Božje riječi, učenja Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., nepogrešivo Učiteljstvo Crkve, razumna i znanstveno utemeljena učenja, dobar ukus itd., tim više odbacuju sve druge argumente. Katolici koji brane homoideologiju – velik su uspjeh homopropagande. Argumente kojima se oni služe već godinama slušamo u medijima. Neprestano ponavljaju vlastitu "istine" koja kod lakovjernih nailazi na plodno tlo. Katolik – promicatelj i podupiratelj homoseksulanosti – nelogičnost je kao i "željezno-drvo" ili "okrugli trokut". Može biti ili jedno ili drugo. Ili istinsko obraćenje na kršćanstvo ili ponor u nečistoću...
            Molim za pripadnike i zagovornike homoideologije da se otvore Istini, da Isusovo učenje stave iznad Marksova, da Pavlovo učenje stave iznad onoga Alfreda Kinseya, učenje Ivana Pavla II. iznad učenja Jerzya Urbana, učenje Benedikta XVI iznad učenja Adama Michnika. Milost i Istina oslobađaju, a nadohvat su svima!
Prethodni   |   Sljedeći Povratak

Copyright © Wydawnictwo Agape Sp. z o.o. ul. Panny Marii 4, 60-962 Poznań, tel./ fax: 61/ 852 32 82 | tel. 61/ 647 26 86