Danas je : Nedjelja 19.11.2017

Liječenje postpobačajnih rana

Autor: svedectvo

Majka sam sedmero djece. Troje sam rodila, a četvero sam ubila u vlastitoj utrobi... Iako se to dogodilo davno, gotovo prije trideset godina, i unatoč tome što sam se ispovjedila i dobila odrješenje prilikom priprave najstarijeg sina za Prvu pričest, rane su ostale...

 

            Pokušavala sam zaboraviti sve vezano uz pobačaje koje sam duboko skrivala u sebi. "Zaborav" se sveo na koncu samo na to da o tome nikada nisam govorila. Kada bi drugi započeli tu temu, u meni se javljao nemir, tjeskoba i bol. Godine su prolazile, stizali su razni životni problemi, selidba s obitelji u Njemačku, briga za djecu i mnoge druge.
            Depresija... Liječenje je trajalo preko deset godina. Tri puta sam bila i u sanatoriju. Liječnici su se trudili pomoću, pronaći uzrok mojoj bolesti. A ja sam uzrok nalazila u svojim svakodnevnim problemima. Zatvoren krug, beznađe...
            Kroz sve te godine, briga za duh svodila se samo na odlazak u crkvu. Bojala sam se Boga. Činilo mi se da u Crkvi nisam dobrodošla. Jedino sam imala hrabrosti obratiti se Blaženoj Djevici Mariji. Postala je moja zagovornica, Njoj sam se obraćala u svojim problemima, mada sama nisam puno poduzimala da se što promijeni u mom životu.
            Jednog dana, bila sam tada u Poljskoj, ušla sam u katoličku knjižaru, i na stolu sa strane vidjela Dnevnik svete Faustine Kowalske koji sam odmah kupila. Oduševilo me Božje milosrđe! Božje milosrđe pobudilo je u meni želju doživjeti ga – no, moja je duša bila gluha... Počela sam moliti Krunicu Božjeg milosrđa. Ustrajno i stalno. Upamtila sam sve Isusove riječi koje je rekao sv. Faustini, a osobito su me dirnule one koje je sv. Faustina zapisala u petom dijelu: "Kćeri moja, pobudi želju duše moliti Krunicu koju ti dajem. Po molitvi Krunice, rado ću dati sve što se od mene bude tražilo... Napiši izranjenim dušama: Kada duša spozna težinu svojih grijeha i kad joj se pred očima otkrije sav ponor bijede u koji je upala, neka ne očajava, već neka se s pouzdanjem baci u naručje mog milosrđa, kao dijete u naručje ljubljene majke. Te duše imaju pravo prvenstva na moje milosrdno Srce, one imaju prvenstvo na moje milosrđe! (Dn. 1541) Čitala sam i plakala ne znajući što sa sobom. I upravo kada je usklik "Isuse, ja se uzdam u Tebe!" postao mojim SOS-pozivom, u rujnu 1998. godine, održavao se susret Obnove u Duhu Svetom koji je vodio o. Jozef Kozłowski. Pomislila sam da me jedino Duh Sveti može prosvijetliti. I bilo je tako!
            Sa željom u srcu ponovno priznati grijehe protiv života uputila sam se u ispovjedaonicu. Primila sam dar: odrješenje od grijeha. Čim su spali moji okovi, počela sam shvaćati uzroke svoje depresije. Zateklo me bezgranično, samilosno Božje milosrđe koje tolike godine nisam razumjela. Napokon sam oprostila samoj sebi...
            Tjedni susreti molitvene zajednice davali su mi snagu. Nestalo je osjećaja praznine. Vratila se životna radost. Ozdravila sam od depresije. Uvijek iznova sam se čudila da je Bog i mene htio ozdraviti! Ipak, o svojoj djeci kojoj nisam dopustila da se rode, mislila sam sve češće. Čudna tjeskoba se vraćala... Zahvaljujući milosti duhovnog vodstva započela sam Put pokore i zadovoljštine. Bilo je to 2000.-te godine – svete jubilarne godine, godine velikih milosti. Put pokore i zadovoljštine trajao je od 2. veljače do 1. studenog. Bila je to devetomjesečnu molitva duhovnog posvojenja koju sam nazvala Začeće ljubavi. Molitva mi je pomogla uzljubiti svoju djecu. Svaki sam dan molila po deseticu Krunice, sjedinjujući se s Marijom Majkom. Željela sam da tih devet mjeseci bude devetnica hvale Bogu Darivatelju Života, i da svakodnevno promatram razvoj djeteta u utrobi majke. Slavila sam Boga u svakom genu, kromosomu, u svakoj novoj stanici... Oduševljavao me čudesan razvoj novog života. No, u tim trenucima osjećala sam i bol koji sam nazvala bol istine o samoj sebi. Bol je bila potrebna jer me učila ljubavi. Razgovarala sam s Marijom o svojoj djeci i molila je da im izruči moju ljubav. Moja duševna izranjenost bila je tako duboka da im se nisam usudila obratiti osobno. No i tu je ranu Bog u meni ozdravio. Pred kraj sedmog mjeseca moje molitve ljubavi, poželjela sam napokon – i usudila sam se tu želju povjeriti Mariji – dati svojoj djeci imena. Molila sam je: "Vidiš, Majko, želju moga srca... Kakva bi to trebala biti imena, kad ne znam ni kojeg su spola bila moja djeca?... Pomozi mi, molim te...". Bilo je to dan prije blagdana Majke Božje Čenstohovske. Sljedeći dan ujutro, prije polaska na posao, otvorila sam Sveto Pismo kako bih se okrijepila kojom lijepom misli. Pročitala sam ulomak iz Knjige Danijelove: "Među njima bijahu Judejci: Daniel, Hananija, Mišael i Azarja. Dvorjanički starješina nadjene im imena (...)" (1, 6-7). S velikom zahvalnošću otišla sam na posao. Mogla sam dati imena četvorici svojih sinova! Dogodilo se to na dan dovršenja mojeg Puta pokore, na svetkovinu Svih Svetih.
            Poželjela sam na poseban način zahvaliti Bogu za dar života. Otvorila sam se... Zamolila sam obitelj i članove zajednice da se nađemo u Poljskoj katoličkoj misiji u Ludwigsburgu gdje je, na moju zamolbu svećenik služio sv. Misu zahvalnicu za život moje nerođene djece. Osjećala sam da za njih trebam prikazati Misu. Na Misi je svećenik pročitao Evanđelje o navještenju Gospodnjem i pojasnio značenje "krštenja željom". Slijedila je molitva zahvale u kojoj sam otvorila svoje srce i zahvalila Bogu za dar Puta pokore. A onda sam svojoj nerođenoj dječici dala imena. Po prvi put sam se osjećala tako posebno, tako blizu njihovim srcima. Paleći svijeće izgovarala sam riječi: "Sine, dajem ti ime Matej! Sine, dajem ti ime Marko! Sine, dajem ti ime Luka! Sine, dajem ti ime Ivan. Ljubim vas i molim za oproštenje!" Navečer, na groblju, duboko dirnuta i puna ljubavi, zapalila sam četiri lampiona njima u spomen.
            Započinjući Put pokore koji je zapravo put ljubavi – ljubavi prema Bogu darivatelju života i duhovna veza ljubavi s mojom djecom – krenula sam putem koji je u službi života – moleći molitvu duhovnog posvojenja djeteta i osvjedočena vlastitim iskustvom. To moje osobno svjedočanstvo stvara bol i to ne samo meni, ali i poziva na "buđenje". Toga sam svjesna već sedam godina.
            Trpljenje uzrokovano grijehom pobačaja veliko je: svi drugi suučesnici tog grijeha okreću leđa i odlaze, a majka ostaje sama s neizrecivom boli sve do kraja života. Pobačaj se ne da zaboraviti! No, Isus je Ljubav i Milosrđe! "Za slobodu nas Krist oslobodi" Njemu sam pod križem predala sve svoje grijehe, svu svoju muku koju mi je prouzročio grijeh. Pouzdala sam se i uzdam se u Boga. Bog me vodi i daje mi snage boriti se za život od začeća do prirodne smrti – i u svim životnim fazamaa te pomoći ljudima koji su ranjeni nedostatkom ljubavi, često već i od trenutkazačeća.
            Majkama ranjenim grijehom pobačaja preporučujem ono što sam i sama učinila u zajedništvu sa svetom Crkvom:
-          moliti Ocu Nebeskom kako bi spoznale imena svoje nerođene djece (i one preminule uslijed spontanog pobačaja; i tada tjeskoba za djecom traje dugo u srcima majki) – On nas je zazvao po imenu i zapisana su imena naša u dlanovima njegovim;
-          nadjenuti imena svojoj djeci;
-          moliti za oproštenje i snagu pokazati, izreći ljubav svojoj nerođenoj djeci;
-          prihvatiti da su naša pobačena djeca umrla, zapaliti svijeće na groblju;
-          platiti svete Mise zahvalnice za začeti život i za dar života koji je znak Božje ljubavi;
-          uključiti se na aktivnosti pokreta za zaštitu života.
Na posljetku želim vas posjetiti na riječi Svetog Oca Ivana Pavla II. koje sam pročitala nedugo nakon završetka Puta pokore. Za mene su to riječi snage, potvrda onoga što je u meni sazrijevalo u vrijeme hoda Putem pokore. Također, putokaz su putu službe životu:
"Posebnu misao želio bih posvetiti vama, žene koje ste pribjegle pobačaju. Crkva zna kolike su uvjetovanosti mogle utjecati na vašu odluku, i ne sumnja da se u mnogim slučajevima radilo o mučnoj, možda dramatičnoj odluci. Vjerojatno rana na vašoj duši još nije zarasla. U stvari, ono što se dogodilo bilo je i ostaje duboko nepravedno. Pa ipak, ne dopustite da vas zahvati obeshrabrenje i ne ostavljajte nadu. Znajte razumjeti, prije svega, to što se dogodilo i protumačite to u njegovoj istini. Ako to još niste učinile, otvorite se ponizno i povjerljivo pokajanju: Otac svakog milosrđa očekuje vas da bi vam ponudio svoj oprost i svoj mir u sakramentu Pomirenja. Zamijetit ćete da ništa nije izgubljeno i moći ćete tražiti oprost i od svoga djeteta, koje sada živi u Gospodinu. Pomognute savjetom i blizinom prijateljskih i stručnih osoba, moći ćete stati sa svojim patničkim svjedočanstvom među najgovorljivije branitelje prava svih na život. Svojim zalaganjem za zaštitu života, okrunjenim eventualno rođenjem novog stvorenja, prihvaćanjem i pažnjom prema ljudima koji su najpotrebniji ljudske blizine, bit ćete tvorci novoga načina gledanja na život čovjeka." (Ivan Pavao II., Evangelium vitae, 99)
 
Marija
Prethodni Povratak

Copyright © Wydawnictwo Agape Sp. z o.o. ul. Panny Marii 4, 60-962 Poznań, tel./ fax: 61/ 852 32 82 | tel. 61/ 647 26 86