Danas je : Nedjelja 19.11.2017

Sijao sam propast, plač i užas

Autor: świadectwo

Na ispovijed? Zašto ne? Ionako je to samo ispovijed, što mi se može dogoditi? Bio sam na toliko mjesta, vidio toliko toga da mi ispovijed ne predstavlja neki problem… Idem, nešto ću već reći, pa kud puklo, da puklo… Nisam bio svjestan snage tog sakramenta.

 

Već sam dvije godine u pritvoru. Budućnost mi i nije blistava: doživotni zatvor ili, u najboljem slučaju, 25 godina iza rešetaka… Već razmišljam i o konačnom rješenju svog problema – sve okončati… Tablete su već osigurane, jedino što treba pričekati presudu. U zatvoru više nikoga ne zanimam… Tako sam mislio…
Potječem iz katoličke obitelji. Imam jednog brata. Dom mi je bio ispunjen ljubavlju. Rijetko bi se u kući mogla čuti svađa ili prepirka. Središte naših života bila je crkva i svetkovine kojima nas je Crkva obvezivala. Djetinjstvo mi je bilo za poželjeti. Bio sam okružen ljubavlju i Božjom zaštitom. Ništa nije dalo naslutiti tragediju koja se spremala…
U osnovnoj školi bio sam i uzoran učenik i sportski aktivan, s brojnim nagradama i pohvalama…
No, sotona mi se prišuljao i zarazio me svojom bijedom pri kraju 6. razreda. Imao sam 13 godina. Hormoni su počeli divljati i sa mnom su se počele događati čudne stvari…bio sam fasciniran Zapadom i videom. Jednom me prilikom prijatelj iz razreda pozvao na film „za odrasle“. Nakon tog filma moj se život okrenuo naglavačke, u njega se uvukla nečistoća i svladala me teška moralna bolest… I mada se s vremena na vrijeme činilo kako ću se izvući, kako ću prekinuti s tim zlom, na koncu je ono ipak prevagnulo… Tako je počeo moj život „odraslog“ muškarca – u 13. godini. Alkohol, cigarete, droga, žene i život po noćnim klubovima… Za sve to, jasno, trebalo je novaca. Dogodila se prva krađa – u kući, a onda druga, treća, četvrta – gdje god sam stigao…
Moja je jadna mama stalno stajala na prozoru i čekala na mene. Pamtim njezino zabrinuto i uplakano lice. No, ipak, ništa me nije moglo ganuti. Bio sam gluh na bilo koji argument. Ništa nije dopiralo do mene – vrijedio je jedino govor novca… Cilj mi je bio postati netko na ulici… Pristojan posao nije me zanimao, „obični“ ljudi su mi išli na živce….
No, kako se u narodu kaže: „Tko s đavlom tikvice sadi, o glavu mu pucaju“, tako se i meni dogodilo… Završio sam u zatvoru. Prvi put s 18 godina. Nisam iz toga izvukao pouku. Dapače, ničega se nisam bojao, a ondje sam stekao i nove „prijatelje“. Vraćao sam se u zatvor svako malo. Činilo mi se da sam gospodar situacije.
Nakon jedne višemjesečne izolacije, shvatio sam što želim… Pa neću valjda zbog nekih bedastoća sjediti u zatvoru. Odlučio sam se posvetiti ozbiljnom kriminalu i živjeti „lijep život“. Zajedno s prijateljem okupio sam bandu i počeli smo ozbiljan „biznis“: krađe, napadi, iznude itd. Konačno, dogodilo se i ono najgore – ubojstvo… Nije da smo ga planirali – ali dogodilo se.
Nažalost, opet ništa nismo naučili… Osjećao sam se moćno, imponiralo mi je što su me se ljudi bojali…
Za mene su vrijedili jedino moji ortaci, kodeks „časti“. Išao sam kroz život sijući uništenje, plač, očaj i nepravdu…
Nitko nam nije mogao stati na kraj. Skupi auti, zlato, odjeća „s markicom“, novac, a sve to na ljudskoj nevolji… Nisam mario što drugi pate. Ja i moji ortaci morali smo imati sve, ostatak me nije zanimao…
Godine 2007. uhapsila me policija. „Nema veze… Možda se 'odmorim' koju godinicu, polovicu odležim pa me puste zbog dobrog vladanja“, mislio sam… No ovaj je put bilo drugačije.
Nakon nekoliko mjeseci policijske istrage naša su nedjela počela izlaziti na vidjelo. Policiji je pri tom pomogao jedan od mojih „ortaka“ – pristao je na suradnju… Sve se saznalo… I za ubojstvo… Bio sam slomljen. Shvatio sam da ću morati odgovarati i jedino što mi se po glavi motalo bilo je samoubojstvo… Ipak Bog je imao svoj plan.
Prema zatvorskim pravilima zatvorenici su boravili malo u jednoj, malo u drugoj ćeliji. Vrijeme je prolazilo. U jednoj ćeliji bio je jedan zatvorenik koji se molio i slušao Radio Mariju. Nije mi to smetalo, pa i sâm sam išao u crkvu, mada se nisam ispovijedao i pričešćivao jer sam smatrao da mi to ne treba. Nikada nisam mislio o Bogu. Nisam bio svjestan da je On sve, da je živ, da živi s nama i za nas. Tako sam provodio vrijeme s tim zatvorenikom, gledajući filmove, čitajući časopise… Jednom me upitao molim li. Odgovorio sam mu da ne. A on na to da bih mogao pokušati. Pokazalo se da sam sve molitve potpuno zaboravio… Baš sve.
Svaki tjedan zatvor posjećuje zatvorski kapelan. Ovaj me kolega upitao bih li pošao s njim. Pomislio sam da nemam što izgubiti i da bih mogao. Bio sam, razgovarao sa svećenikom i to je bilo to. Posve normalan razgovor.
Došlo je vrijeme ponovo promijeniti ćeliju. Prestao sam moliti, prestao sam odlaziti na razgovor tom svećeniku… No, nakon nekoliko mjeseci, vratili su me u staru ćeliju. Ponovo Radio Marija, ponovo molitva, ponovo susreti sa svećenikom…
Svećenik je spomenuo ispovijed, a i moj me „cimer“ na to poticao. Pomislio sam „zašto ne, pa to je samo ispovijed, što mi se može dogoditi… Idem, već ću nešto putem smisliti…“ Nisam bio svjestan snage tog sakramenta.
Na sljedećem razgovoru sa svećenikom dobio sam malu knjižicu o sakramentu pomirenja. Govorio sam da ću se temeljito pripremiti, jer se nisam godinama ispovijedao, pa ipak, nije me to previše zabrinjavalo. Dogovorio sam se za ispovijed za dva tjedna. Kada sam prelistavao knjižicu koju sam dobio, osjećao sam kako me nešto u želucu probada…
Došao je i taj dan, 24. kolovoza 2009. Pošao sam na ispovijed. Što mi se dogodilo, teško je opisati: suze, jecaji, bol koja razdire tijelo… Duh Sveti iz mene je istjerao sve što je bilo zlo. Nikada nisam tako plakao, nikada nisam doživio tako nešto, tako ogromnu snagu. Nisam mogao razumjeti što mi se događa. Jedva sam dolazio do daha, a Duh Sveti radio je red u mojoj duši… Iscijedio je iz mene i posljednju kaplju zla, svaku izopačenost koja je tištala moju dušu… Vratio me u život….
Vraćao sam se s ispovijedi posve promijenjen. Za mene je započeo novi život – život u Bogu i s Bogom. Od prvog dana Bog mi je pokazao svoju moć. Bog je bio uza me na svakom koraku i zaogrnuo me svojom zaštitom. Kad gledam na svoj stari život ne mogu shvatiti kako sam mogao tako dugo bez Boga. A sada mi je on sve. U zatvoru imam mogućnost moliti i postiti. Posve sam se posvetio Bogu…. Njemu pripadam.
Od moje ispovijedi sve se promijenilo. Bog je središte mog bijednog života. On me obogaćuje sobom. On je na prvom mjestu, a poslije tek sve ostalo. Započeo sam nov život. Obukao sam karmelski škapular. Molim brevijar, Gospinu krunicu i Krunicu Božjeg milosrđa.
Drugi mi se često smiju. No, ja se ne obazirem na to već i dalje molim i potičem druge na molitvu. Uspješno. Čak se zna dogoditi da na zatvorskom dvorištu stanemo u krug i zajedno molimo. Smijali su nam se, ali sada sve rjeđe… Navikavaju se, a i svako malo se netko pridruži.
Volim Boga i ne bih mogao više živjeti bez njega. Posve se predajem Isusu i Mariji po Duhu Svetom.
 
Čitatelj
Prethodni   |   Sljedeći Povratak

Copyright © Wydawnictwo Agape Sp. z o.o. ul. Panny Marii 4, 60-962 Poznań, tel./ fax: 61/ 852 32 82 | tel. 61/ 647 26 86