Gender (rodna) revolucija

Autor: ks. Dariusz Oko

 

Izvori rodne ideologije
 
Sam naziv rodna ideologija ukazuje na njen temelj i osnov učenja. Riječ gender u engleskom jeziku označava rod imenice – muški, ženski ili srednji, dok izraz sex označava spolni identitet. No ideolozi su izrazu gender pripisali novo značenje – „spol i rod“. Prema njima, riječ gender označuje rod koji treba biti kulturološki određen i definiran. U središtu rodne ideologije stoji tvrdnja da je ljudski rod (spol) prvenstveno kulturološki odrediv, da nije urođen, već da nastaje u odgojnom procesu, kao rezultat inkulturacije, prihvaćanja određenih gotovih obrazaca ponašanja. Dakle, temeljni je poučak ove ideologije: ne rađamo se kao muško i žensko, već to postajemo po odgoju, po vlastitom izboru i spolnoj orijentaciji. Ovisno o spolnom nagnuću može se govoriti o čak šest ili osam rodova. Neki predstavnici rodne ideologije označuju kao rod (spol) čak i sadomazohističke sklonosti... Prema rodnim ideolozima rod je poput kakve kulturološke fantazije. Kada bismo se sada, primjerice, dogovorili da će žene biti muškarci, a muškarci žene, državne službe morale bi prihvatiti našu odluku. U nekim državama postoje i zakonski okviri po kojima se muškarcu koji je „otkrio da je žena“, čak i bez operacija i liječničkih pretraga, mora to priznati. Primjerice, mora mu biti dopušteno služiti se ženskim zahodom... Iz perspektive povijesti filozofije to su apsurdne iznimke. Pa ipak, to ne priječi da se na apsurdnosti rodne ideologije, prema zamislima i željama nekih, gradi novi društveni poredak.  
Rodna ideologija je tvorevina ateističkog uma što razotkriva njegovu neizmjernu bijedu. Bog vrlo jednoznačno govori o ljudima koji su ateisti vlastitom krivicom: „Po naravi su glupi svi ljudi koji ne upoznaše Boga, oni koji iz vidljivih ljepota ne mogu spoznati onoga koji jest - nisu kadri prepoznati umjetnika po djelima njegovim. (...) Jer prema veličini i ljepoti stvorova možemo, po sličnosti, razmišljati o njihovu tvorcu.“ (Mudr 13, 1.5)
Ako Bog postoji, ako sve od njega dolazi i k njemu smjera, onda tvrdnja da Boga nema predstavlja temeljnu zabludu u rasuđivanju. Kao kad pogriješite u matematičkom računu – tu pogrješku treba odbaciti, inače će se ona ponavljati pri svakom koraku. Reći da nema Boga, iako postojimo zahvaljujući upravo njemu, je kao kad bi nerođeno dijete u majčinu krilu reklo da njegova majka ne postoji. To je očiti apsurd. U sličnoj se situaciji nalazi ateist koji živi isključivo stoga što ga je Bog pozvao u bitak i jer ga Bog uzdržava, no on govori da Boga nema i trudi se urediti vlastiti život bez njega. Ateizam je, dakle, egzistencijalna i intelektualna katastrofa. Život u uvjerenju da Bog ne postoji, u uvjerenju koje je u suprotnosti s ljudskom spoznajnom logikom, uistinu je nešto strašno. Događa se da intelektualna zabluda proizlazi iz manjkavog znanja ili loše informiranosti. Često je ateizam i izraz ustrajnosti u grijehu, nevoljkosti obratiti se i priznati svoju krivicu.
Trebamo biti svjesni prisutnosti i đavolskog djelovanja u vrijeme kušnje i poticanja čovjeka na grijeh. Ivan Pavao II. u više je navrata podsjećao da je sotona osoba koja realno postoji: „Odbacujući istinu o Bogu činom svoje vlastite volje, sotona postaje poput kakvog kozmičkog lažljivca i oca laži (Iv 8, 44): sam živi u radikalnoj negaciji Boga. Tu vlastitu, tragičnu laž o Dobru, koje je Bog, nameće svemu stvorenju, a osobito bićima stvorenima na sliku Božju, ljudima.“ (Kateheza, 13. kolovoza 1986.)
Dramatična borba dobra i zla koja se neprestano događa u našem životu je istinska borba na život i smrt. Bog je „sam u početku stvorio čovjeka i prepustio ga slobodnoj volji njegovoj. Ako hoćeš, možeš držati zapovijedi, u tvojoj je moći da budeš vjeran. On je preda te stavio vatru i vodu: za čim hoćeš pruži ruku svoju. Pred čovjekom je i život i smrt: što on više voli to će mu se dati.“ (Sir 15, 14-17)
 
Treće mogućnosti – nema!
 
Čudesno smo sazdani, možemo reći, poput misnog kaleža. Kao što je misni kalež stvoren da bi se napunio Krvlju Gospodnjom, dakle, onim najdragocjenijim, najplemenitijim na ovome svijetu, tako je i svaki od nas stvoren da bi se napunio Bogom. To je cilj, smisao našega postojanja. Dobro se kaže da je čitavo stvaranje samo trenutak u procesu Božjega darivanja. Bog nas je stvorio da bi nam se darovao. Ne radi toga da bismo izgradili nekakvu karijeru, zaradili novce ili doživjeli neku ugodu. Sve je dobro u onolikoj mjeri koliko nam pomaže i služi na našem putu do Boga. Ako dopuštamo Kristu da nas ispuni svojom milošću, Duhom Svetim, onda ostvarujemo osnovni cilj svoga postojanja te već na zemlji stvaramo nebo. Smrt će nam, stoga, biti samo prelazak u puninu života u nebu. Takav je Božji plan za naš život. Ako se oduprem i kažem Bogu ne, ako živim poput nerazumnog egoista koji ne želi imati ništa zajedničko s Bogom, on će tu moju odluku poštivati. A to je temelj vječnoga prokletstva.
Ako nisam sjedinjen s Isusom i nemam Božjeg Duha, pred sotonom ostajem sâm i nezaštićen. A pred njim sam poput dojenčeta. Nemam šanse. Bit ću uništen.
S kršćanskog motrišta postoje samo dvije kategorije ljudi. Oni koji imaju Duha Božjega, i oni koji imaju zloga duha. Tertium non datur – trećega nema! Ima ljudi koji čine dobro i samo dobro, koji se bore s grijehom i za nj se kaju. To su ljudi ispunjeni Božjim Duhom. Međutim, neki čine zlo i samo zlo, a dobro čine više kao slučajno ili samo zato da bi mogli učiniti još veće zlo. To su oni koji imaju zloga duha.
Ponekad se možda zapitamo zašto neki čovjek tako govori ili tako postupa. Kada slušamo neke političare ili novinare kako bezočno lažu, preziru i ponižavaju ljude, to njihovo ponašanje jedino se može tumačiti kao djelovanje pod utjecajem sotone! Ljudi zarobljeni u laž i grijeh u njegovoj su službi.
Ateisti, kao i lažni kršćani, koji su izgubili milost i izdali Isusa, dali su se sotoni na raspolaganje – i tada čine strašne stvari. Treba si to posvješćivati analizirajući povijest. Tek ćemo je tada moći dobro shvatiti i tumačiti, jer uistinu dio ljudi živi i djeluje u službi sotone. I upravo takvi ljudi, odani u službi grijehu i sotoni, izvor su zlih ideja i djela u našem svijetu.
Profesor Leszek Kołakowski, jedan od najvećih poljskih filozofa, koji se borio protiv kršćanstva, ali se kasnije obratio i ostao fasciniran Kristom i kršćanstvom, bio je čovjek velike čestitosti, čovjek koji je prošao čudesnu evoluciju mišljenja – od smrtnog neprijatelja kršćanstva postao je njegov veliki pobornik. Najprije je povjerovao u postojanje đavla, a potom u Boga. Kołakowski, u potrazi za istinom, postao je čelni kritičar ateizma, a pred kraj svoga života odlučno je kritizirao rodnu ideologiju kao i homoideologiju koja je njen sastavni dio. Posjedovao je iznimno filozofsko znanje i odlikovao se sjajnim intelektom. Zahvaljujući tome ukazivao je na sličnost između rodne ideologije i marksizma. Upravo je on, uz Aleksandra Sołżenicina, oca kritike marksizma, kritički promatrajući i razlučujući što se događa u svijetu, ukazivao da je glavni uzrok zla postojanje i djelovanje đavla. Kołakowski puno piše o Bogu, ali i o đavlu kao sasvim realnom biću. Mi kršćani moramo pamtiti upozorenje: „Otrijeznite se! Bdijte! Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre. Oprite mu se stameni u vjeri znajući da takve iste patnje podnose vaša braća po svijetu.“ (1 Pt 5, 8-9)
Svjesni toga ne možemo sa svojim životom postupati kao da je dokona, mondena šetnjica jer život je borba na život i smrt. Nije moguće živjeti na ovom svijetu u miru. Svaki od nas je grješnik, a neki toliko griješe da preziru Boga – stoga ovdje na zemlji nikada neće biti raja.
Ako se ne budemo borili protiv grijeha, postat ćemo zarobljenici zloga. Naš je život predodređen za neprestanu borbu. Možemo to usporediti sa svojim tijelom u kojemu traje stalna borba. Svakodnevno nas napadaju milijuni i milijarde virusa i bakterija – i zato naša koštana srž uvijek iznova stvara milijune, milijarde bijelih stanica koje kreću u borbu protiv njih. I u našim žilama i arterijama, u našim mišićima traje borba za život i to 24 sata na dan. Kada gubimo tada smo prehlađeni, imamo gripu ili groznicu ili koju ozbiljniju bolest, i umiremo. Neprestana borba koja se događa u našem tijelu, uvjet je za život, a jednaka se borba događa i u duhovnoj sferi. I na području duha neprestano nas napadaju virusi, bakterije, kušnje i isprazne misli, nedostatak znanja, zle sklonosti. Suvremena politika i mediji nositelji su najgorih duhovnih zaraza i duhovnih virusa. Ne budemo li se branili od njih i borili protiv njih, zarazit ćemo se, duhovno oboljeti i umrijeti....
 
Zašto nas mrze?
 
Jedna od najgorih duhovnih suvremenih bolesti jest rodna ideologija. Možemo reći da je to AIDS 21. stoljeća – duhovni AIDS. Ako se netko njime zarazi, umirat će i bit će teško pomoći mu. Budući da su tvorci rodne idologije ateisti, možemo razumjeti zašto su toliko agresivni prema nama, kršćanima, i zašto nam govore s visoka, prijezirno i s mržnjom. Dok ih slušate teško je prepoznati u njihovim izjavama i ono elementarno poštovanje prema sugovorniku, a kamoli ljubav. Oni nas neprestano ponižavaju. Neprestano govore o nama kršćanima, kao o glupanima, kao o zatucanim i nazadnima. Govore protiv govora mržnje, a sami se njime služe... Kažemo li ijednu rečenicu koja im se ne sviđa odmah smo etiketirani kao nazadni, homofobi. Za njih smo neljudi, negdje na marginama društva, nedostojni sudjelovati u društvenom životu. Pogledajmo, upravo se tako postupalo sa Židovima. Ako si bio Židov – bio si isključen iz društva. Prvo riječima, potom otežavanjem društvenog života i na koncu – istrebljenjem. Promicatelji rodne deologije – makar snažno napadaju fašiste – i sami se ponašaju poput fašista. Oni, primjerice, ne poštuju naše pravo sudjelovanja u društvenom životu; prvenstveno sprečavajući nam pristup medijima. Oduzimati nekome pravo pristupa medijima znači onemogućavati mu sudjelovanje u demokratskim procesima. Mediji imaju snažan utjecaj na ljude. Stoga nema prave demokracije ondje gdje nema pravedne raspodjele medija među raznim svjetonazorskim opcijima. Ako mediji zastupaju samo liberalnu opciju i podupiru samo onu političku stranku koja se s njom poistovjećuje, tada ljudima ograničavaju pristup potpunoj informaciji i istini, u konačnici – slobodnom izboru. Tako izmanipulirane ljude lako je upravljati u željenom smjeru. Slično su činili nacistički mediji... I pri tome krivicu ne snose obični ljudi jer su im spoznaje ograničene, jer su zauzeti radom, obiteljskim brigama i vjeruju ono što im novine, radio ili televizija prenose. Ako rodni ideolozi preuzmu glavne medije, postupno će oblikovat svijest ljudi, a kada je preoblikuju vrlo brzo će na izborima preuzeti vlast i novac. Na taj način – služeći se medijima – mogu u potpunosti zagospodariti društvom. U konačnici, to je kršenje ustavnih prava jer nitko nema pravo sebi prisvojiti medije. To je jednosmjeran put prema totalitarizmu, diktaturi, jer isključuje znatan dio društva, često većinu, iz sudjelovanja u društvenom životu.
 
Zašto to rade?
 
Ateisti su uvjereni da ljudi nisu djeca Božja već životinje više inteligencije. Sebe smatraju nadprosječno inteligentnim zvijerima, a nas, kršćane, katolike, otpadom evolucije koji treba uništiti, zatvoriti u psihijatrijske ustanove ili u zatvore, a ponekad i ubiti. Radi toga, primjerice, tako lako čine pobačaj ili eutanaziju, jer se takve stvari rade na životinjama... Jednostavno treba shvatiti bit ateističkog načina razmišljanja.
Kako bi shvatili čovjeka treba upoznati njegove temelje, njegov svjetonazor. Ako znamo da ateisti smatraju sve ljude životinjama više inteligencije, onda nam je jednostavnije shvatiti njihovo ponašanje. Zašto ubijaju nerođenu djecu, neizlječive bolesnike i starce? Jer se tako radi sa životinjama. Zašto su najveće zločine u povijesti učinili ateisti? Stoga jer se tako radi sa životinjama. Naime, procjenjuje se da broj žrtava komunizma, većinom vjernika, iznosi nekih 150 milijuna. Nacizam, koji svoje korijene ima u okultizmu i sotonizmu, ubio je preko 50 milijuna ljudi, većinom kršćana. Najveći zločinci svih vremena imali su jednu zajedničku osobinu – mrzili su Isusa Krista i Katoličku Crkvu. Stoga su ubijali kršćane. Treba, dakle, to shvatiti, treba biti svjestan kakvi ljudi stoje iza rodne ideologije i čemu se od njih može nadati i što od njih očekivati. Sigurno se ne može očekivati sućut ili milosrđe. Oni zapravo ne žele dijalog s nama, već potpunu dominaciju. To je smisao borbe. To je nova vrsta totalitarizma. Ateistička rodna ideologija pripisuje si puninu znanja. Ne priznaju postojanje Boga i žive u uvjerenju da samo sebi mogu sve zahvaliti. Smatraju se najpametnijima, a mi smo za njih poput stoke; tako i govore neki o nama... Uistinu, smatraju nas stokom i tako postupaju s nama. Čine tako jer na svijet i na ljude gledaju s ateističkih premisa. I moramo računati s tim da oni ne žele s nama autentičan dijalog. Oni žele potpunu dominaciju, preuzimanje političke vlasti kako bi, u skladu sa svojom ideologijom, stvorili novoga čovjeka. Upravo se tu da jasno vidjeti sličnost s ranijm totalitarnim ideologijama, osobito s marksizmom. Ono što upada u oči jest težnja ka dominaciji i eliminaciji iz svake rasprave ljudi-vjernika, težnja totalnom preuzimanju sveg medijskoga i političkoga prostora. Služe se prijevarama i medijskim nasiljem jer po svaku cijenu žele preuzeti vlast. Teže onemogućiti pristup medijima širokim društvenim skupinama, a što se protivi ustavnim odredbama i istovremeno predstavlja kršenje ljudskih prava i veliki nemoral.
Rodna ideologija u potpunoj je suprotnosti sa znanošću, sa suvremenim istraživanjima mozga i ljudske spolnosti. Ako se, dakle, protivi znanosti, znači da ju i odbacuje. Jednako kao i Staljin koji je govorio da će najveće žetve biti u Sibiru jer je on tako odredio i planirao... Ma koliko to bilo strašno, ujedno je i argument kojim im se možemo suprotstaviti. Ja puno toga znam vezano uz ovu temu: kako lažu, kako manipuliraju, kako krivotvore – ti su ljudi uistinu opasni.
 
 
Gender (rodna) revolucija II
 
Ljudi koji vjeruju u rodnu ideologiju koja se bučno oglašava u mainstream medijima i koju nameću političari, nemaju pojma o njenoj stvarnoj naravi. Oni su najčešće izmanipulirani od strane masovnih medija i ne znaju kamo rodna ideologija vodi i koje su njene društvene posljedice. Zato je važno informirati se i raskrinkati njeno pravo lice.
 
Demografska katastrofa
 
Posljedica rodne ideologije je prije svega demografska katastrofa. Ljudi opsjednuti seksom i egoizmom ne žele imati djecu i nisu sposobni za vjernost, za brak. Nikada nije bilo ovakve situacije – toliko je seksa – a djece nema... Sve je manje brakova, sve manje obitelji, sve manje djece, a sve više pobačaja... Velike dijelovi Europe postaju nalik javnoj kući. Na taj način Europa umire...
 
„Život je pakao“
 
Zagovornici homo i rodne ideologije govore da je homoseksualnost ravnopravan način čovjekova bivstvovanja: kao što postoje žene i muskarci, kao što ih ima bijelih i crnih, tamnokosih i svjetlokosih, tako postoje i homoseksualci, heteroseksualci, transseksualci itd. A u stvarnosti je homoseksualnost samo jedna od brojnih patologija.
Sumirajući „plodove“ homoseksualnog načina života, moramo reći da je homoseksualnost poremećaj, a ne ravnopravan način postojanja. Na to ukazuju brojni medicinski podatci koje zastupnici homoideologije i mediji, koji su im u službi, prešućuju. Treba znati da istraživanja o AIDS-u u raznim zemljama, među kojima su i vrlo precizna njemačka i engleska, pokazuju da su većina oboljelih od te bolesti – homoseksualci. U Njemačkoj homoseksualci čine 60 % oboljelih od AIDS-a, jednak je postotak u SAD-u, Kanadi, Indiji i brojnim drugim zemljama u kojima su provedena takva istraživanja. Što govori ta brojka od 60 %?
Očekivali bismo brojku od cca.1% homoseksualaca oboljelih od AIDS-a s obzirom da je tolika i njihova zastupljenost u društvu. Dakle, s obzirom na efekt minorne zastupljenosti ispitivane skupine vjerojatnost da će homoseksualac oboljeti od AIDS-a je 60 puta veća nego kod heteroseksualaca, čak i u usporedbi s muškarcem (npr. u Njemačkoj) koji često odlazi prostitutkama (30 % Nijemaca odlazi prostitutkama). Na njih, pak, otpada 40 % oboljelih od AIDS-a. Svjedoči to o strašnim posljedicama homoseksualnog načina života, tragičnim i po njihovo zdravlje.
Druge statistike potvrđuju da homoseksualac prosječno živi 10 do 20 godina kraće od heteroseksualne osobe, češće obolijeva od veneričnih bolesti i višestruko češće počini samoubojstvo. Kraj života mu je vrlo tužan, čak dramatičan. Naziv „gej“ – od engl. gay – veseljak – velika je laž.
Otac Daniel Sange, poznati francuski redovnik, jednom je prilikom u televizijskoj emisiji vodio raspravu s homoseksulacima. Naizgled su djelovali uistinu super, uglađeni, čudesni, ali mu je nakon emisije jedan od njih, mladić, rekao: „Znate, oče, ovo je samo gluma, jer naš je život pakao!“ Godinu dana nakon te emisije umro je od AIDS-a, a o. Daniel je vodio sprovod. I homoseksualci, koji se zahvaljujući terapiji oslobode homoseksualnosti, kažu: „Bili smo u paklu.“ Zato iz ljubavi prema tim ljudima trebamo govoriti i opominjati: homoseksualni način života nosi u sebi opasnosti o kojima homoideolozi uopće ne govore. Skrivanje istine je zločin, a prikazivanje ljudi s takvim sklonostima u idealnim životnim uvjetima predstavlja prijevaru – kao da kažemo: puši cigarete i bit ćeš zdraviji. A na cigaretama mora stajati upozorenje o štetnosti i nije više dopušteno reklamirati ih. Paradoksalno je, dakle, da zakoni dopuštaju popularizaciju homoseksualnosti koja je za zdravlje mnogo opasnija.
 
Homoseksualna pedofilija
 
Sljedeća stvar koju treba uzeti u obzir jest udio homoseksualaca u pedofiliji. Istraživanja iz raznih zemalja pokazuju da oko 40 % pedofilije nosi obilježja homoseksualnosti. To je također prešućivana činjenica. U Sjedinjenim Državama kroz niz godina za pedofiliju je osuđeno 50 svećenika, a istodobno oko 6.000 učitelja tjelesnoga odgoja. To je omjer. Tko, dakle, predstavlja veću opasnost? Okvirno se može reći da je na 1.000 pedofila koji sjede u zatvorima oko 400 homoseksualaca i možda jedan svećenik, u konačnici također homoseksualac. Zbog toga, posljednjih 8 godina, u Crkvi postoji stroga zabrana svećeničkog ređenja muškaraca koji pokazuju homoseksualne sklonosti. To pokazuje mudrost i veličina Crkve koja se hvata u koštac s problemom.
Već spomenuta epidemiološka istraživanja povezana s homoseksualnosti dovoljno govore i zaključuju diskusiju. Ako u određenoj skupini od AIDS-a i drugih veneričnih bolesti boluje 60 puta više ljudi nego u nekoj drugoj, i ako se u istoj skupini 40 puta više javlja pedofilija, onda je svakom čovjek jasno da je ta skupina abnormalna, da je se ne može propagirati. Upravo te dvije brojke – 60 % AIDS-a i 40 % pedofilije – ukazuju na činjenicu da je tim ljudima potrebnija pomoć nego promocija njihova načina života. Sva vjerodostojna istraživanja to potvrđuju.
 
„Homoseksualna obitelj“?
 
Treba znati da je značajan broj homoseksualaca koji ne žele legalizaciju homoseksualnih veza, kao ni posvajanje djece, jer su svjesni posljedica koje to za sobom povlači. Samo manji broj onih koji na toj temi žele graditi političku karijeru iznosi zahtjeve takve vrste.
Homoseksualna propaganda urla da u društvu živi višepostotna populacija homoseksualaca koji žele ozakonjenje homoseksualne veze. Dakle, trebalo bi očekivati eksplozivan rast broja registriranih homoseksualnih veza koje su godinama čekale na legalizaciju. U stvarnosti, ipak, oni to zapravo uopće ne žele. „Homo brakovi“ predstavljaju samo dio njihove propagande, način dobivanja na vlastitoj važnosti. Paradoksalno je to što ponekad uspjeh u sebi nosi zametak poraza – i kada homoseksualci ostvare brojne privilegije to počinje bivati njihova vlastita propast.
Primjerice u Njemačkoj, još od 2001. godine, homoseksualci imaju pravo na sklapanje zakonitih homoseksualnih veza, pseudobrakova. Ali što se iz toga izrodilo? Takvih je veza malo, jer je takvim parovima najvažniji seks. Na sveukupan broj svih sklopljenih, ionako malobrojnih, zakonitih veza, samo je pola promila (odnosno 1 na 2.000) homoseksualnih. Sami homoseksualci dokazuju da ih trajnije vaze ne zanimaju jer žele imati što veći broj partnera.
Homoidolozi pokušavaju dokazati da su homoseksualci poput heteroseksualaca – da žele stalne veze, ljubav i toplo obiteljsko gnijezdo, dok se u stvarnosti pokazuje upravo suprotno – da im je stalo isključivo do seksa i što većeg broja novih partnera.
 
Zamjena društvenih uloga
 
U okvirima rodne ideologije prisiljava se ljude na zamjenu društvenih uloga. Kako je rod, prema tim ideolozima, samo stvar društvenoga dogovora, može ga se proizvoljno mijenjati. Nagovara se mladiće na preuzimanje tipično ženskih zanimanja, a djevojke se potiče na učenje tipično muških struka. Dok bi mladići trebali biti njegovatelji, odgajatelji u vrtiću, učitelji, dotle bi žene trebale biti inžinjeri, rudari, traktoristi, bravari. I vrši se pritisak u društvu da se djeca tako odgajaju. Takva vrsta programa provodila se 30 godina u Norveškoj koja nije članica Europske Unije. Kada su se nakon toliko godina zbrajali rezultati takve „odgojne“ politike, pokazalo se da se ništa nije promijenilo: i dalje je 10 % muškaraca biralo ženska zanimanja, a 10 % žena muška. Priroda se pokazala snažnijom od ideologije. Država je priznala fijasko programa i prestala ga financirati. Dakle, prevladao je razum. Ponekad organizam sam svlada bolest.
Vrijedi svratiti pozornost na očite suprotnosti: s jedne strane se govori da je rod isključivo pitanje izbora/dogovora, a s druge strane da se homoseksualnost ne da izliječiti. Svatko može i bez po muke shvatiti koliko su apsurdne obje teze i da predstavljaju uvredu zdravom razumu.
 
Kršćanski stav prema homoseksualcima
 
Treba se nadati da naša kultura neće u potpunosti nestati. Naravno, nije to sigurno kad znamo da su mnoge velike kulture i civilizacije propale upravo zbog razuzdanosti i razvratna načina života. Vjerodostojna sociološka istraživanja pokazuju da je glavna značajka snažne kulture koja opstaje – zdravo poimanje seksualnosti. Kršćanstvo osvaja svijet i toliko se proširilo jer je njegova najsnažnija karakteristika upravo monogamni brak. Ondje gdje vlada seksualni red, vlada i društveni red i bolji je i zdraviji odgoj novih naraštaja. Međutim, što je veći razvrat, tim je obitelj u gorem položaju, to se lošije odgajaju djeca – i to je sociološki dokazana međuovisnost.
Povijesne činjenice govore da je moralna dekadencija uvijek vodila do propasti velikih civilizacija i nema garancije kakva će biti naša budućnost. Stoga imamo obavezu naviještati istinu i raskrinkavati laži rodne ideologije.
Treba to činiti iz ljubavi prema ljudima koji su zarobljeni njome, jer oni mnogo trpe.
Specijalna terapija može pomoći u liječenju homoseksualnih sklonosti, no, homoseksualni ideolozi osobito mrze osobe izliječene od homoseksualnih sklonosti jer oni dokazuju lažnost njihove teorije o neizlječivosti homoseksualnosti. To je isto kao kad bi srčani bolesnici branili liječenje drugih srčanih bolesnika. Nedopuštanje liječenja homoseksualaca, osobito onih koji se žele liječiti, možemo nazvati homo-zločinom. No, usprkos tome što homoideolozi sebi dopuštaju takve zločine, treba znati da su oni naša braća i sestre. Treba se truditi liječiti sve, pa i naše protivnike, liječiti civilizaciju i kulturu. Treba na njih gledati s razumijevanjem i nastojati im pomoći u odvikavanju od njihovih ovisnosti i u njihovim problemima te postupati s njima s posebnom ljubavlju i brigom. Čak ako nas i snažno napadaju, ako nas pljuju, ako nam prijete, ako nas i ubijaju (a često prijete), oni su i dalje naša braća. Postupaju s nama kao s glupim životinjama, a mi s njima i dalje kao s našom braćom i sestrama koji su stvoreni na sliku i priliku Božju i koji su osobito ugroženi. Kršćanska ljubav prema neprijatelju temelj je našeg stava prema njima.
Bog ljubi sve grješnike.
Isus Krist je za sve naše grijehe prolio svoju Krv na križu. Svima nam je zajamčio život vječni – samo je pitanje – gdje? Tri su mjesta: nebo, pakao i čistilište. Dva od njih su konačna: nebo i pakao. Kao kršćani trebamo pomagati drugima da postignu nebo. Što smo više svjedoci da ljudi čine nešto strašno, glupo, da griješe, da govore kao đavli, bilo političari, bilo novinari, to smo više obvezni moliti za njih i činiti za njih pokoru. Jer čovjek koji čini takva zla, koji tako laže, ugrožen je gubitkom spasenja. U perspektivi vječnosti puno je bolje biti osuđivan, nego osuditi, mnogo je bolje biti mučenik nego koga mučiti.
Uzor bezuvjetne ljubavi mogu nam biti sestre bl. Majke Terezije iz New Yorka. Kada homoseksualci dosegnu dno, kada završe kao beskućnici na ulici, dolaze im Misionarke ljubavi i odvlače ih s ulice i, kao u Kalkuti, peru ih i brinu se za njih. Potpuno im se posvećuju s poštovanjem i ljubavi. To je vjerojatno najljepša sinteza kršćanskoga stava: prići homoseksualcima s posebnom ljubavlju i poštovanjem.
 
Treba se boriti za istinu
Danas smo svjedoci kako se rodna ideologija nameće svim narodima. Ne trebamo se predavati. Sveta Terezija Velika je govorila: „Ne bojte se jer Bog i mi možemo sve i sve znamo. Ono što mi ne znamo, to zna Bog, a ono što mi ne možemo, to može Bog.“ I sveti je Ignacije Lojolski govorio o odnosu milosti i naravi: „Moli tako kao da sve ovisi o Bogu, ali radi tako kao da sve ovisi samo o tebi.” Dakle, čini maksimalno dobro. S Bogom smo sigurni u konačnu pobjedu u nebu, a istina će ionako izaći na vidjelo, najkasnije na konačnom sudu.
Treba se iz sve snage truditi da Bog odvrati nesreću od naših naroda i budućih naraštaja. Tako su činili sveci. Nije ih mogla spriječiti nikakva sila kada su imali Božju milost, kada su imali Boga. I mi im možemo biti slični.
  

Vlč. dr. hab. Dariusz Oko

Prethodni   |   Sljedeći Povratak

Copyright © Wydawnictwo Agape Sp. z o.o. ul. Panny Marii 4, 60-962 Poznań, tel./ fax: 61/ 852 32 82 | tel. 61/ 647 26 86