Danas je : Srijeda 29.03.2017

Gdje je Petar, ondje je Crkva

Autor: Sebastian Bednarowicz

Protestanti, Paul Thigpen i Marcus Grodi, nakon dugih godina traženja, otkrili su da se punina objavljene istine nalazi jedino u Katoličkoj Crkvi. Sjedinjenje s Kristom najpotpunije se ostvaruje u zajedništvu jedne, nedjeljive Katoličke Crkve, okupljene oko Kristova namjesnika na zemlji, nasljednika sv. Petra apostola.

 

Prvo obraćenje
 
Paul Thigpen rođen je u američkoj protestantskoj obitelji. Već zarana, u mladosti, gubi vjeru čitajući Voltairea. Usto, zaintrigirala ga je parapsihologija, okultizam i drugo "duhovno smeće" te vrste, kako sam svjedoči. Htio je, sa znanstvenog stajališta, dublje ući u te pojave pa se počeo upuštati u spiritističke seanse, levitaciju i druge slične prakse. U vrijeme studija, 60-tih godina XX. st. Paul se uključio u borbu protiv rasizma. Bio je uvjeren da čovjek sam može sagraditi harmonično društvo i to uz pomoću obrazovanja. Vrlo brzo snovi su mu se rasplinuli i srušili kao kula od karata. Rasistički nemiri u studentskom kampusu doveli su u pitanje njegove dotadašnje težnje i doveli u sumnju njegove stavove ateističkog humanizma.
U isto to vrijeme počele su se pojavljivati pogubne posljedice njegova bavljenja okultizmom koje su kulminirale pokušajem samoubojstva. Samo zahvaljujući prijateljima spašen je od utapanja u rijeci u koju se bacio pod utjecajem, kako sam kaže, "demonske sile".
Taj događaj potaknuo je Thigpena na razmišljanje o problemu postojanja zla u svijetu. Zahvaljujući štivu što mu ga je preporučio jedan od predavača uvjerio se u postojanje duhovnog svijeta. Taj svijet za njega nije više predstavljao samo sferu koju je moguće istraživati i naučno dokazivati. Bio je to početak izgradnje odnosa s Bogom, iako mu je isprava bilo teško povjerovati u Njega. Ipak, priznanje postojanja nematerijalne stvarnosti dovelo ga je do potrebe moliti, a razmatranje Biblije do vjere u Krista i u Božju objavu.
Uz to pomoglo je svjedočanstvo života njegovih poznanika, kršćana, koji su ga pozvali u svoj dom na molitvu.
Vrhunac te faze duhovnog putovanja bilo je javno ispovijedanje vjere na protestantskom susretu u Dallasu, nedugo nakon završetka studija. "Obratio sam se od svoje nevjere i od njenih destruktivnih posljedica. Priznao sam pred Bogom da Isus Krist jest Sin Božji. Molio sam Ga da bude moj Spasitelj i moj Gospodin. Moj razum konačno je dopustio srcu vjerovati, biti poslušan i klanjati Mu se."
 
Na putu prema jedinstvu
 
Nakon obraćenja, Paul je 20 godina aktivno djelovao na njivi protestantske evangelizacije. Radio je kao misionar u Europi, bio pastor u karizmatskoj kongregaciji, surađivao s kršćanskim izdavačima. Zasnovao je i obitelj i ima dvoje djece. Činilo se kao da mu ništa više ne treba za potpunu sreću. Ipak, u Paulovoj duši ostalo je jedno nezadovoljstvo, glad, čežnja za nečim višim. Izražavalo se to među ostalim u stalnom mijenjanju protestantskih redova (denominacija). Kao prezbiter tražio je mir među metodistima, baptistima, episkopalcima, karizmaticima, no nigdje se nije osjećao kao kod kuće. Istovremeno, usprkos svom protestantskom razmišljanju, počela ga je privlačiti Katolička Crkva. Paul je imao prilično dobre odnose s katolicima. U mladosti je, zahvaljujući svojoj prijateljici katolkinji, povremeno sudjelovao na katoličkoj Misi i s velikim se poštovanjem odnosio prema njezinoj vjeroispovijesti. Za boravka u Europi, snažan su dojam na njega ostavile gotičke katedrale, plod pobožnosti zaboravljenih pokoljenja koja su ih gradila. Gregorijansko pjevanje progovaralo je njegovom srcu svojim mirom i jednostavnošću.
Najveću ulogu u obraćenju imalo je proučavanje povijesti teologije. Dok bi čitao sv. Augustina, sv. Katarinu ili sv. Ivana od Križa činilo mu se kao da, usprkos, višestoljetnom odmaku, razgovara s njima i da ih savršeno razumije. U Augustinovim pismima u kojima se obraća "donatistima koji su se u IV. st. odijelili od Crkve, čuo je apel upućen njemu samomu: 'Ne ustraj u odijeljenosti od Rima'". Čitajući Erazma Roterdamskog i J. H. Newmanna shvatio je da Crkva nije okamina, već mistično tijelo Kristovo, živi organizam, koji raste i razvija se već 2000 godina.
Paul je shvatio kako je odbacivanje nauka Katoličke Crkve velik duhovni gubitak za sve protestante. Osobito je taj gubitak u protestantskim crkvama vidljiv u nedostatku sakramenta Pokore i Euharistije koje je ustanovio sam Krist kako bi uprisutnio svoje otkupiteljsko djelo te oslobodio ljude od nevolje grijeha, posvetio ih i sjedinio sa sobom. Nijedan karizmatski pokret ne može nadomjestiti nedostatak sakramentalnog života. Primjer za to su pojave mnogih psihoterapijskih instituta na mjestima gdje su ljudi odbacili sakrament pokore. Za Thigpena važno je bilo otkriće kako je normiran oblik sv. Mise u katolika, usprkos uvriježenom mišljenju protestanata, funkcionirao još u zajednici prvih kršćana. Nije bilo mjesta proizvoljnosti kakvoj teže karizmatici.
Nakon studija povijesti teologije i položenih doktorskih ispita Paul je bio siguran da je jedino u Katoličkoj Crkvi punina objavljene Istine i da treba postati katolik.
Nedugo nakon toga tu želju je prihvatila i njegova supruga. Zajedno su primljeni u veliku Kristovu obitelj Katoličke Crkve.
 
"Neka vaš govor bude da-da, ne-ne"
 
Priča američkog protestanta Marcusa Grodyja bila je nešto drugačija. Odgajan u evangeličkoj obitelji, već je od mladosti nastojao u životu spoznati Božju volju. Nakon završenih tehničkih studija radio je nekoliko mjeseci kao inženjer. No osjetio je u sebi poziv služiti Bogu. Odlučio je poći u teološku školu i obrazovati se za pastora.
Kao protestantski pastor, Marcus je vrlo ozbiljno shvaćao svoje obveze. Pokušavao je biti najbolji što može u povjerenoj mu zadaći duše voditi k spasenju. Od samog početka, zahvaljujući upravo svojoj pastorskoj gorljivosti, morao se suočiti s vrlo teškim problemom. Radilo se o interpretaciji Sv. Pisma. Vrlo brzo Marcus je uvidio kako protestantski pristup biblijskoj egzegezi ne daje garanciju za ispravno poimanje riječi Božje, a samim tim ni za provođenje te riječi u život. Ono što se prikazivalo ranije kao sloboda pretvorilo se u anarhiju. Svaki je pastor imao svoje mišljenje po pitanju interpretacije, što je u slučaju sumnje otežalo pronalazak ispravnog odgovora na pitanje. "Gdje je istina?" - pitao se Marcus. Nažalost nije znao odgovor na to pitanje, ni on ni njegove kolege pastori, ni vjerski poglavari, a ni protestantske egzegetske knjige.
No, Marcusa je iznad svega mučila misao što njegova kongregacija podržava pobačaj, čak ga i financira. Odlučio je da neće ostati u okviru denominacije koja dopušta ubijanje nerođene djece. Počeo je tražiti mjesto gdje bi se mogao istinski ostvariti kao pastor. Upoznajući doktrine pojedinačnih kongregacija nije mogao pronaći nijednu koja bi mu u cijelosti odgovarala. Obeshrabren, odlučio je napustiti pastorsku službu i vratiti se genetici i bioetici.
 
"Da budu jedno…"
 
Početak njegova puta prema Katoličkoj Crkvi označio je susret sa Scottom Hahnom, glasovitim protestantskim teologom koji je 1987. prešao na katoličanstvo. Marcus je poznavao Scotta još iz studentskih dana i nikada ne bi ni pomisliti mogao da bi ovaj mogao postati katolikom. S velikim je čuđenjem pročitao u jednim lokalnim novinama kako će Hahn, kao katolički (!) teolog održati predavanje u jednoj od crkava. Marcus se uputio na predavanje i prvi put u životu prekoračio prag katoličke crkve. Nakon predavanja izmijenio je sa Scottom nekoliko riječi. Scott mu je preporučio da posluša njegove snimke u kojima govori o svom obraćenju te knjigu Karla Keatinga Catholicism and Fundamentalism.
Scottova ispovijest i knjiga pružili su Marcusu odgovor na pitanje koje ga je mučilo. Počeo je čitati i druge katoličke knjige koje su ga učvrstile u uvjerenju da se Istina nalazi u Rimskoj Crkvi.
Na temelju vlastitih iskustava iz svoje kongregacije Marcus je shvatio osnovnu zabludu Martina Luthera. Došao je do zaključka da nije trebao reformirati Crkvu odjeljujući se od Rima, već molitvom, pokorom i dobrim primjerom. Nažalost, pojedine protestantske denominacije u teškoćama, po uzoru na Luthera i danas čine daljnje podjele. Trenutno ih ima više tisuća i njihov broj je u stalnom porastu. Temelj podjele je nebiblijski i suprotstavlja se Isusovoj želji "da svi budu jedno…".
Unutarnja podijeljenost protestantizma, nedostatak složnosti u doktrinarnim i etičkim pitanjima, proizvoljna interpretacija Sv. Pisma i druge zablude proistječu iz isticanja vlastitog mišljenja iznad autoriteta Crkve. Protestanti vjeruju da je "samo Sv. Pismo" (sola Scritpura) najviši autoritet i da svaki vjernik može doseći pravi smisao Biblije. Katolici, međutim, smatraju da je Krist ustanovio Crkvu i Tradiciju koje trebaju biti vodilje u vjerničkoj interpretaciji Sv. Pisma. Treba imati na umu kako je Sv. Pismo nastalo u zajednici Crkve. Biblija pretpostavlja postojanje Crkve. Prvo je Krist utemeljio Crkvu, a tek onda u zajednici Crkve, po nadahnuću Duha Svetoga, nastaju knjige Novog Zavjeta. Ne da samo pojedine knjige Novog Zavjeta ovise o postojanju Crkve, već upravo sve zajedno čine cjelinu. Tek na sinodi u Rimu, 382. godine, i na saborima u Hipponu i Kartagi 393., 397. i 419. godine, autoritet Crkve odlučio je koje su poslanice nadahnute Duhom Svetim i koje trebaju naći svoje mjesto u kanonu kršćanskih poslanica Novog Zavjeta, a koje ne. Kako bi se spoznala istina o Crkvi, potrebno je prvo vratiti se u Crkvu. Poslanje  nepogrešiva tumačenja Sv. Pisma Krist je povjerio Crkvi po snazi apostolske baštine: "Tko vas sluša, mene sluša." (Lk 10, 16)
Jedino ukorijenjenost u Tradiciji dopušta ispravno tumačenje riječi Božje i praktično provođenje u svakodnevni život.
Posljednji element koji je učvrstio Marcusa u uvjerenju prijeći na katoličku vjeru, bilo je proučavanje saborskih dokumenata te knjige J. H. Newmanna An Essay on the Development of Christian Doctrine. Nestajale su njegove sumnje i shvatio je da je Rimska Crkva istinska Kristova Crkva i da kao nasljednica apostolske tradicije nepogrešivo prenosi vjeru i nauk o moralnosti.
 
Papa - kormilo Crkve
 
Svaka lađa mora imati kormilo. U suprotnom ne može doploviti do cilja, a u slučaju oluje osuđena je na propast. Kormilar Crkve je papa koji zajedno s biskupima upravlja, naučava i daje sigurnost da plovimo u dobrom smjeru. Tu istinu otkrili su i Paul i Marcus, kao i mnogi drugi koji su shvatili kako veliku pogrešku čine protestantske Crkve: nedostatak poštovanja prema ljudskom životu, profanacija sakramenta ženidbe, odbacivanje sakramenata. Oni koji tako čine, pri tome se pozivajući na Bibliju, iskrivljuju Kristovo učenje i apostolsko naslijeđe.
Primjer Paula i Marcusa treba nam posvijestiti i podsjetiti nas kakvo blago imamo u svojoj pripadnosti Crkvi. Ne zaboravimo to i ne stavljajmo sebe iznad Učiteljstva Crkve.
Prethodni Povratak

Copyright © Wydawnictwo Agape Sp. z o.o. ul. Panny Marii 4, 60-962 Poznań, tel./ fax: 61/ 852 32 82 | tel. 61/ 647 26 86