Danas je : Nedjelja 19.11.2017

Duhovna baština sv. Ivana Pavla II.

Autor: ks. Mieczysław Piotrowski TChr

Kanonizacija Ivana Pavla II. iznova je posvijestila bogatstvo duhovne baštine koju nam je ostavio: primjer svetog života i blago papinskog učenja zapisano na 85 tisuća stranica.

Sveti otac Ivan Pavao II. neustrašivo je naviještao Objavljenu Istinu, ne podilazeći onima koji su ga slušali i ne tražeći odobravanje ni pljesak. Današnjem je svijetu s velikom odvažnošću i ljubavlju prenosio obezvrjeđivane i prezrene istine vjere. Išao je protiv struje, ne pristajući na kompromise u pitanjima vjere i morala. Prisjetimo se nekih Božjih istina koje je naučavao sv. Ivan Pavao II.

 

Najvažnije oružje

Sveti Ivan Pavao II., odmah na početku svoga pontifikata, uputio nam je najvažniji poziv i poruku: „Potrebno je uvijek moliti i nikada ne sustati (usp. Lk 18, 1), rekao je Gospodin Isus. Molite i po molitvi oblikujte svoj život. Ne živi čovjek samo o kruhu (Mt 4, 4) i ne živi samo za sadašnjost i ne samo da bi zadovoljio svakodnevne, materijalne potrebe, ambicije, želje – čovjek jest čovjek… Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta. Ako bismo trebali živjeti Riječ Božju, onda ne smijemo sustati u molitvi! Može to biti i molitva bez riječi. Neka s ovoga mjesta do svih koji me slušaju, ovdje ili bilo gdje drugdje, dopre jednostavni i osnovni Papin poziv na molitvu. A to je najvažniji poziv. Najbitnija poruka!“ (7. lipnja 1979.)

 

Nemaju isprike…

Sveti Ivan Pavao II. ističe činjenicu da tekstovi Svetog Pisma jasno govore da je „čovjek sposoban spoznati Boga samim razumom: sposoban je za određeno 'znanje' o Bogu, iako to nije neposredno znanje. Dakle uz vjerujem dolazi i neko znam. To znam tiče se postojanja Boga, i do određenog stupnja, spoznaje njegova bića.“ ( 20. ožujka 1985.) Sveti Otac upućuje nas na tekstove Svetog Pisma koji govore o glavnim razlozima ateizma. U Knjizi Mudrosti čitamo: Po naravi su glupi svi ljudi koji ne upoznaše Boga, oni koji iz vidljivih ljepotâ ne mogu spoznati onoga koji jest – nisu kadri prepoznati umjetnika po djelima njegovim; (…) Jer prema veličini i ljepoti stvorova možemo, po sličnosti, razmišljati o njihovu Tvorcu. (Mudr 13, 1. 5) Sveti Pavao tvrdi: Jer što se o Bogu može spoznati, očito im je: Bog im očitova. Uistinu, ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire tako da nemaju isprike. (Rim 1, 19-20) Tko? Oni koji istinu sputavaju nepravednošću. (Rim 1, 18) Grijesi znaju tako zarobiti misli i srce čovjekovo da on odbacuje istinu o postojanju Boga. Sveti Pavao piše da zbog svojih grijeha ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno srce njihovo. Gradeći se mudrima, poludješe. (Rim 1, 21-22)

Sveti Ivan Pavao II. objašnjava da: „Prema mišljenju Biblije, u ovoj ludosti prisutna je prijetnja životu. Luda se zavarava da više spoznaje, a da uistinu ne može duh upraviti na nužne stvari. To ga naime ometa da pravilno uredi svoj duh (usp. Izr 1, 7) i da ispravno osjeća o sebi i stvarima koje ga okružuju. Kada zatim tvrdi »Nema Boga« (usp. Ps 14 [13], 1), najjasnije pokazuje koliko je njegova spoznaja manjkava i koliko je sam daleko od pune istine o stvarima, njihovu podrijetlu i sudbini.“ (Fides et ratio, 18) „Ako čovjek sad ne može svojim razumom doprijeti dotle da spozna Boga kao Stvoritelja svega, to ne treba toliko pripisati manjkavom sredstvu, koliko radije zapreki koju su postavili njegova slobodna volja i vlastiti grijesi.“ (Fides et ratio, 19)

U katehezi, 17. srpnja 1985., sv. Ivan Pavao II. tvrdi da „mnogi učeni ljudi, kako danas tako i u prošlosti, smatraju da strogost znanstvenih traženja i iskreno i radosno priznanje postojanja Boga ne samo da mogu ići zajedno, već čine i savršenu cjelinu.“ Papa je podsjetio na ispitivanje koje je obuhvatilo 398 najznačajnijih svjetskih znanstvenika. Rezultati istraživanja pokazali su „da se samo 16 među njima smatra nevjernicima, 15 agnosticima i 367 vjernicima“ (usp. A. Aymieu, La part des croyants dans les progrés de la sciene). Ogromna većina najznačajnijih svjetskih znanstvenika su ljudi duboke vjere.

Kod čestitih ljudi koji iskreno teže spoznaji istine razum i vjera međusobno se nadopunjuju i čine harmoničnu cjelinu. Sveti Ivan Pavao II. naučavao je da se spoznaja Boga koji objavljuje čitavu istinu o sebi događa isključivo na razini vjere – stvaranjem vlastitog odnosa s njim u ljubavi. Sam Bog nam je objavio da je Jedan u tri Osobe, da „ljudi, po Kristu, Utjelovljenoj Riječi, imaju pristup Ocu u Duhu Svetom i postaju dionicima božanske naravi“ (Dei verbum, 2) i da nas poziva na sjedinjenje sa sobom u ljubavi. 

On također ističe da „sama vjera svakome daje sposobnost da na bolji način izrazi svoju slobodu. Drugim riječima: sloboda se ne ispunjava u izborima protiv Boga. Kako bi se naime mogla shvatiti autentična uporaba slobode ako nema volje koja se otvara prema onome što dopušta da se ljudi posve ostvare? Vjerujući, ljudska osoba izvršuje najznakovitiji čin svoga života; sloboda, naime, postiže ovdje sigurnost istine i odlučuje se živjeti u njoj.“ (Fides et ratio, 13)

Živjeti vjeru u Boga znači svakodnevno povjeravati sebe Bogu, bezgranično se uzdati u njega i vršiti njegovu volju izrečenu u Božjim zapovijedima, moralnim zakonima, u Nauku Crkve, u tekstovima Svetoga Pisma, u glasu ispravne savjesti. Čovjek koji vjeruje svakodnevno moli i izbjegava svaku sjenku zla (usp. 1 Sol 5, 22), a kada padne u grijeh odmah pristupa sakramentu pokore kako bi doživio čudo Božjega milosrđa: oproštenje svih grijeha.

Biti čovjek savjesti

Sveti otac Ivan Pavao II. pitao nas je i o stanju naše savjesti. Podsjećao je: „II. vatikanski sabor naziva savjest 'najskrovitijom jezgrom i svetištem čovjeka' i tumači: 'U dubini savjesti čovjek otkriva zakon koji on sam sebi ne daje ali kojemu se mora pokoravati. Taj glas, što ga uvijek poziva da ljubi i čini dobro, a izbjegava zlo, kad zatreba, jasno odzvanja u intimnosti našeg srca: čini ovo, a izbjegavaj ono.'“ (Gaudium et spes, 16) Savjest je za svakog čovjeka stvarnost od presudnog značenja. To je naš nutarnji predvodnik i sudac naših djela. O, kako je dakle važno da naša savjest bude ispravna, da njena prosudba bude utemeljena na istini, da bi dobro nazivala dobrom, a zlo – zlom. Kako bismo znali razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno. (Rim 12, 2) Biti čovjek savjesti – govorio je Ivan Pavao II. – znači prije svega u svakoj situaciji slušati svoju savjest i ne gušiti njen glas u sebi, makar on često bio težak i zahtjevan; to znači angažirati se za dobro i umnažati ga u sebi i oko sebe, a također ne pristajati na zlo, po riječima sv. Pavla: Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo. (Rim 12, 21) Biti čovjek savjesti znači biti zahtjevan prema sebi, podnositi se u vlastitoj slabosti i, uvijek iznova, obraćati se. Biti čovjek savjesti znači angažirati se u izgradnji Božjega kraljevstva: kraljevstva istine i života, pravednosti, ljubavi i mira u našim obiteljima, u društvu u kojem živimo i u čitavoj Domovini; to znači hrabro preuzimati odgovornost za javne stvari; brinuti se za zajedničko dobro, ne zatvarati oči na bijedu i na potrebe bližnjih, u duhu evanđeoske solidarnosti: Nosite jedni bremena drugih i tako ćete ispuniti zakon Kristov! (Gal 6, 2)

Sveti Otac apelirao je na našu savjest da ne „podlegne nemoralu, da se ne prepusti struji moralnog permisivizma, da zna otkriti oslobađajući karakter uputa Evanđelja i Božjih zapovijedi, da zna izabrati, svjesna Kristove opomene: Ta što koristi čovjeku steći sav svijet, a životu svojemu nauditi? Ta što da čovjek dadne u zamjenu za život svoj?  (Mk 8, 36-37)“ (Skoczów, 22. svibnja 1995.)

 

Najveće blago

Dana 2. lipnja 1979., Sveti Otac nas je podsjetio da je najveće blago našega naroda i čitavog čovječanstva Katolička Crkva koja nam daje „Krista – a to znači ključ za razumijevanje te velike i temeljne stvarnosti koja je čovjek. Čovjeka je, naime, teško pojmiti u cijelosti bez Krista. Bolje rečeno: čovjek sam sebe ne može u potpunosti shvatiti bez Krista. Ne može shvatiti ni tko jest, ni kakvo je njegovo osobno dostojanstvo, ni koji je njegov poziv, niti za što je predodređen. Ništa ne može razumjeti bez Krista… I radi toga nije moguće isključiti Krista iz povijesti čovjeka na bilo kojem mjestu na zemlji.“

Sveti Otac je govorio da je sve ono najljepše u tradiciji i u kulturi našega naroda ukorijenjeno u Kristu. „Taj je stari hrast tako izrastao da ga nijedan vjetar ne može srušiti, jer mu je korijen Krist.“ (vlč. Piotr Skarga)

U prigodi kanonizacije Ivana Pavla II. treba postaviti sebi pitanje: kakav je moj odnos prema Kristu i Crkvi? Znamo po Objavi da je Bog, postajući u Kristu pravi čovjek, po svom zemaljskom životu, smrti i uskrsnuću, definitivno nadvladao svaki grijeh i smrt, sjedinjujući grješne ljude sa sobom, odnosno stvarajući zajednicu Crkve. Crkva je zajednica posebne vrste. Sveto Pismo je označuje kao Mistično Tijelo Kristovo: Ne znate li da su tijela vaša udovi Kristovi? (1 Kor 6, 5) Jer kao što u jednom tijelu imamo mnogo udova, a nemaju svi isto djelovanje, tako smo i mi, mnogi, jedno tijelo u Kristu, a pojedinci udovi jedan drugomu. (Rim 12, 4-5)

Tako je dakle sam Krist Glava Tijela – Crkve (Kol 1, 18), dok smo mi grješni ljudi udovi njegova Mističnoga Tijela (usp. 1 Kor 12, 27). Katolička Crkva jest uskrsnuli Krist i mi – svi bijedni grješnici koji trebamo njegovo milosrđe.

Uskrsnuli Krist poziva na jedinstvo sa sobom, u zajednici Crkve, grješnike koji trebaju otkupljenje (usp. Mt 9, 13). Stoga je Crkva sveta jer je njena glava Krist, ali je sačinjavaju grješnici koje Spasitelj oslobađa od bijede grijeha i čini svetima. Krist uvijek ljubi grješnika, ali mrzi grijeh jer on za čovjeka predstavlja najveću nesreću.

Nemoguće je postići puninu čovještva i puninu sreće bez sjedinjenja s Kristom, a to se događa jedino u njegovom Mističnomu Tijelu, Crkvi. Jedino u zajednici Crkve možemo doživjeti svemoguću milost Kristovu u sakramentima ispovijedi i euharistije, jedino se u njoj možemo u punini susresti s njegovom živom Osobom. Tko odbacuje Crkvu, odbacuje Krista; tko mrzi Crkvu, mrzi Krista, koji ljubi i želi otkupiti svakog čovjeka. Kristova Crkva je najveće blago za svakog čovjeka i čitavo čovječanstvo.

Povijest pojedinih naraštaja ljudi Crkve jest povijest dramatične borbe dobra sa zlom, povijest obraćenja, mučeništva za vjeru, herojske vjere i svetosti, ali i povijest ljudskih slabosti, padova i grijeha. Treba znati da svi oni koji po grijehu izdaju Krista postaju mrtvi udovi Crkve. Judina izdaja se na različite načine ponavlja kroz naraštaje, ali nas Krist u svome Mističnomu Tijelu vodi putem otkupljenja, vjeran svom obećanju: I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta. (Mt 28, 20) Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. (Mt 16, 18)

Nijedan grijeh ne može se bagatelizirati jer je on najveće zlo za čovjeka i najveći neprijatelj Crkve. Ipak treba upamtiti da je Krist utemeljio Crkvu i da je u njoj stalno prisutan da bi pobijedio svaki grijeh. Zato je kritika Crkve od strane čovjeka grješnika – koja vodi u propast, prijezir i odbacivanje Crkve Kristove – bez sumnje sotonsko djelo. Ta zar je moguće odbaciti Krista i njegovo Mistično Tijelo, odnosno Crkvu, samo zato što je Juda izdao?

Sveti otac Ivan Pavao II. pitao nas je, 10. lipnja 1979., u Krakovu: „Je li moguće odbaciti Krista i sve ono što je on unio u povijest čovjeka? Naravno da je moguće. Čovjek je slobodan. Čovjek može Bogu reći: ne. Čovjek može Kristu reći: ne. Ali – temeljno je pitanje: je li dopušteno? U čije ime – dopušteno? Koji je razumski argument, kakva vrjednota volje i srca može predložiti samome sebi i bližnjima, i sunarodnjacima i narodu, odbaciti, reći ne onomu kojemu smo svi živjeli kroz tisuću godina? Onomu koji je postavio temelje našem identitetu i uvijek ga je sačinjavao?

Crkva je najveće blago čovječanstva i našega naroda jer je Mistično Tijelo Kristovo, čija je glava sam Spasitelj, a svi mi grješnici, njegovi smo udovi. Samo se u zajednici ostvaruje naše otkupljenje, oproštenje svih grijeha, konačna pobjeda ljubavi Kristove nad sotonom, grijehom i smrću. Crkva je naša zajednica kojoj pripadamo – Tijelo, čijim živi udovi trebamo biti. Odbacivanje i mržnja prema Crkvi je uvijek znak duboke duhovne patologije i zarobljenosti od strane sila zla. Normalan čovjek nikada ne mrzi svoga tijela, nego ga hrani i njeguje kao i Krist Crkvu. (Ef 5, 29)

 

Grijesi u nebo vapijući

Sveti Ivan Pavao II., posvješćuje nam da „stojimo usred nadljudske, dramatične borbe između zla i dobra, između smrti i života, između kulture smrti i kulture života.“ (Evangelium Vitae, 28)

1. Pobačaj

Sveti Otac snažno je naviještao Božju istinu o svetosti ljudskoga života koji „pripada isključivo Bogu: tko diže ruku na život čovjeka, u jednu ruku diže ruku na samoga Boga.“ (EV  9) Naglašavao je da život svakog pojedinog čovjeka počinje u trenutku začeća. To je znanstvena činjenica, neovisna o vjerskim uvjerenjima i ideologijama. Tko odbacuje tu činjenicu ima iskrivljenu savjest koja je prestala razlikovati dobro i zlo. Nažalost „velik dio današnjeg društva žalosno se pokazuje sličnim onom čovječanstvu koje Pavao opisuje u Poslanici Rimljana. Stvoreno 'od ljudi koji istinu sputavaju nepravednošću' (Rim 1, 18): budući su zanijekali Boga i vjerujući da mogu izgraditi zemaljski grad bez njega 'ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno srce njihovo. Gradeći se mudrima, poludješe' (Rim 1, 21-22) i postadoše tvorci djela dostojnih smrti (…). Kad savjest, to svjetlo oko duše (usp. Mt 6, 22-23) naziva 'zlo dobrom, a dobro zlom' (usp. Iz 5, 20), već je na putu svoga zabrinjavajućeg izopačenja i najmračnije moralne sljepoće.“ (EV  24)

Sveti Ivan Pavao II. nasilno prekidanje trudnoće nazvao je „užasnim zločinom“ (EV  58) i rekao: „Prema tome, vlašću koju je Krist dao Petru i njegovim nasljednicima, u zajedništvu s biskupima Katoličke Crkve, potvrđujem da je izravno i hotimično ubojstvo nedužnog ljudskog bića uvijek teško nemoralno“ (EV  57), a „hotimičan pobačaj, kako god se izvrši, namjerno je i izravno ubojstvo ljudskog bića u početnoj fazi njegova postojanja, tj. između začeća i rođenja. (…) Onaj koga se ubija ljudsko je biće koje započinje život, nedužno koliko se uopće može zamisliti: nikad se ne bi smjelo smatrati napadačem, još manje nepravednim napadačem.“ (EV  57)

Sveti Otac ukazuje i na činjenicu „da je u prvim stoljećima, ubojstvo bilo ubrajano među tri najteža grijeha – zajedno s odmetništvom od vjere i preljubom – i zahtijevala se javna pokora osobito teška i duga prije nego raskajanom ubojici bude dat oprost i pripuštanje u crkvenu zajednicu.“ (EV  54) „Ta stvar ne treba čuditi: ubiti ljudsko biće, u kome je prisutna slika Boga, grijeh je posebne težine. Samo je Bog gospodar života!“ (EV  55)

 

2. Ubijanje začete djece kod metode in vitro i medicinskih eksperimenata

Sveti Ivan Pavao II. je naučavao da su različite tehnike umjetne reprodukcije, među kojima je  i metoda in vitro, neprihvatljive s moralnog motrišta jer dolazi do prokreacije koja je odijeljena „od konteksta potpuno ljudskog bračnog čina, a uz to (…) biva proizveden veći broj zametaka od potrebnog za unošenje u krilo žene i ti takozvani 'prekobrojni zameci' bivaju zatim ugušeni za istraživanja koja, pod izgovorom znanstvenog ili liječničkog napretka, u stvari svode ljudski život na jednostavan 'biološki materijal' s kojim se može slobodno raspolagati.“ (EV  14)

Sveti Otac odlučno je osudio i nazvao „zločinom protiv dostojanstva ljudskog bića“ svakojaki način korištenja embrija i ljudskih plodova za medicinske eksperimente „kao 'biološki materijal za upotrebu, bilo kao davaoce organa ili tkiva za presađivanje zbog liječenja nekih bolesti“, jer „imaju pravo na isto dužno poštovanje kao i rođeno dijete i kao svaka druga osoba…; ubojstvo nedužnih ljudskih stvorenja, makar u korist drugoga, predstavlja apsolutno neprihvatljiv čin.“ (EV  63)

 

3. Eutanazija

Sveti Otac bio je potpuno jasan kazavši da je eutanazija jedan od „najalarmantnijih simptoma 'kulture smrti'“ koji se širi napose u društvima blagostanja koje karakterizira mentalitet učinkovitosti što pričinja previše teškim i nepodnošljivim sve veći broj starih i oslabljenih osoba.“ (EV  64) „U skladu s Učiteljstvom mojih prethodnika i u zajedništvu s biskupima Katoličke Crkve potvrđujem da je eutanazija teška povreda Božjega Zakona, kao moralno neprihvatljivo ubojstvo ljudske osobe. Takva praksa donosi, ovisno o prilikama, zloću samoubojstva ili ubojstva.“ (EV  65)

„Dostiže se tako vrhunac samovolje i nepravde kad neki liječnici ili zakonodavci prisvajaju sebi vlast odlučivanja tko mora živjeti a tko umrijeti. Tako se ponovno pojavljuje napast iz Edena: postati kao Bog 'raspoznajući dobro i zlo' (usp. Post 3, 5).“ (EV  66) „Ništa i nitko ne može odobriti ubojstvo nedužnog ljudskog bića, zametka ili začetka što god bio, dijete ili odrastao, starac, neizlječivo bolestan ili umirući. Osim toga, nitko ne može zahtijevati taj čin ubojstva za sebe ili za nekog drugog povjerenog njegovoj odgovornosti, niti na nj može pristati izričito ili prešutno. Nikoja vlast ga ne može zakonito nametnuti niti dopustiti.“ (EV  57)

Pobačaj i eutanazija su, dakle, zločini za koje nikakav ljudski zakon ne može dati odobrenje. Zakoni te vrste ne samo što ne stvaraju nikakvu obvezu u savjesti, nego prije pokreću tešku i preciznu obvezu da im se suprotstavi prigovor savjesti. (…) U slučaju suštinski nepravednog zakona, kao što je taj koji odobrava pobačaj ili eutanaziju, nikad mu se nije dozvoljeno pokoriti 'niti sudjelovati u širenju mišljenja u korist takvog zakona, niti za njega glasovati'.(EV  73)

Svaki koji na bilo koji način pogoduje ili učestvuje u ubojstvu nerođene djece, bilo pobačajem ili metodom in vitro, podliježe kazni izopćenja. „Izopćenje pogađa – piše Ivan Pavao II. – sve one koji počine taj zločin poznavajući kaznu, uključujući i pomagače bez čije suradnje se ne bi pobačaj ostvario: s takvom ponovljenom kaznenom mjerom Crkva prokazuje taj zločin kao jedan od najtežih i najopasnijih, prisiljavajući onoga tko ga počini da žurno pronađe put obraćenja. U Crkvi je, uistinu, kazna izopćenja usmjerena na to da potpuno posvijesti težinu određenog grijeha i pospješi odgovarajuće obraćenje i pokoru.“ (EV  62)

Pripremio vlč. Mieczysław Piotrowski, TChr 

Sljedeći Povratak

Copyright © Wydawnictwo Agape Sp. z o.o. ul. Panny Marii 4, 60-962 Poznań, tel./ fax: 61/ 852 32 82 | tel. 61/ 647 26 86